Neće tvoji roditelji u kaburu imati koristi ni da im nišane od zlata napraviš.
Neće ih dotaknuti ni mermer, ni sjaj, ni uklesana slova.
Ali hoće dova iz srca djeteta.
Hoće sadaka data u njihovo ime, čaša vode za žednog, hljeb za gladnog, osmijeh za siromaha.

Umjesto što se brineš šta će narod reći, brini da Allah primi.
Jer narod zaboravi – a Allah ne zaboravlja.
Učini za njih ono što će im zaista koristiti:
podijeli sadaku, digni ruke i zamoli:
“Gospodaru, oprosti mojim roditeljima, smiluj im se kao što su oni meni milostivi bili dok sam dijete bio.”
To je ono što ostaje.
Sve drugo je samo ukras za oči živih – a ništa za duše onih koji su otišli.