„Da su svi kao moj Sejo…“ – životna borba Edine Muhić iz Sanskog Mosta
Nedaleko od centra Sanskog Mosta, u skromnoj i oštećenoj kući, svoj život vodi Edina Muhić, samohrana majka, zajedno sa sinom Seadom. Njihov dom je simbol borbe, dostojanstva i zahvalnosti – uprkos nevoljama koje su ih kroz godine neumoljivo pratile.
„Moj Sejo je dobar sin. Da su svi kao on… Ode i zaradi 30 maraka, to je sve. Snalazimo se nekako, preživljavamo. Ja kad bih vam sve pričala, ne bi bilo kraja“, priča Edina tihim, ali ponosnim glasom.
Njihova svakodnevnica je teža nego što se riječima može opisati. Kuća u kojoj žive već je dva puta poplavljena, a gotovo svaki veći pljusak izaziva novu štetu. Voda ne dolazi samo s neba – podzemne vode redovno prodru kroz temelje i ostavljaju vlagu, buđ i dodatni strah.
„Moja kuća je katastrofa. Bila sam poplavljena, sve mi je otišlo – i krov i pod i zidovi. Prokišnjava stalno, a peć na drva puši i ne može se normalno ložiti. Kad duva vjetar, kuća se trese. Sejo se ne plaši kiše, ali vjetrovi… njih se boji. Bude to 85 na sat, kao da će nas odnijeti“, govori Edina.
Sejo, koji je završio stolarsku školu, trenutno nema stalni posao. Međutim, to ga ne sprječava da se bori. Vrijedno radi sve što može – kod komšija, u selu, u šumi, bilo gdje. Za dan rada najčešće dobije 30 ili 50 maraka, nekad i manje. Ali nikada ne kuka. Nikada ne prigovara.
„Zahvalni smo na svemu. Imamo jedno drugo, i to nam je dovoljno. Hvala dragom Bogu“, kaže Edina, suznih očiju, ali s osmijehom koji nadjačava tugu.
Kada su kiše prejake ili kad se zidovi počnu urušavati, Edina spas potraži kod sestre ili dobre komšinice. Ipak, uvijek se vraća – jer kuća, kakva god da je, ipak je dom.
„Ja ne tražim ništa od nikoga. Samo da imam svoju kuću, da ne prokišnjava, da moj sin ima gdje da zaspi bez da se plaši. Vjerujte, nekad je dovoljno da vam neko pokuca na vrata, da vam se nasmije – i to grije dušu. Hvala vama koji ste nas posjetili, donirali, pitali kako smo. To nije malo. To je čudo u ovom našem životu.“
I dok se mnogi trude da imaju više, Edina i Sejo uče svijet šta znači biti zahvalan na najmanjem, jer iz njihovih riječi izbija ono što se ne može kupiti – ljudskost, dostojanstvo i vjera u bolje sutra prenosi hayat
