Kakva je krivica djevojčice Misk, koja nije dočekala ni svoj prvi rođendan, da bude posljednji put zagrljena, ali ne da zaspe, već da bude sahranjena?
Kakva je krivica učiteljice Meram, koja je u dječijim očima budila nadu, da bude ubijena kukavičkim projektilom dok je pripremala lekcije za sutra?Zar su njihove duše toliko bezvrijedne da budu gađane tolikom brutalnošću, kao da nemaju pravo na život?Zar su i ti skromni šatori, koji ne štite ni od ljetne žege ni od zimskog mraza, krivi da budu spaljeni zajedno s onima unutra?
Kakva su to srca koja šalju smrt bez da trenpnu, bez oklijevanja, prema nejači, grudima koje nikada nisu dotakle oružje?Njihova jedina „krivica“ je to što su rođeni na ovoj zemlji, zemlji koja se kažnjava jer diše, jer prkosi, jer voli život.Oni nisu brojevi…Oni su voljeni, duše, mali snovi koji su hodali među nama, pa su ubijeni pred šutnjom svijeta.
Masakri u izbjegličkom kampu u. 
azi.
