Emotivna poruka iz škole rhm. Haruna Zahirovića:
“Učionica je bila tiha, onako tiha da i vlastito disanje zvuči preglasno. Stolice podignute, klupe prazne, prozori širom otvoreni kao da traže nekoga koga više nema.
Ostala je njegova torba, zakačena za sto kao da mu čuva mjesto.
Crna, naslonjena o ivicu stola. Poluotvorena, kao da će svaki čas ući, sjesti i iz nje izvaditi svesku, onako kako je to uvijek radio. U njoj sve uredno – knjige složene, olovke još mirišu na zadnji čas. Sve čeka njega.
Ali njega nema…
Čudno je to kako obična torba može da zaboli više nego hiljadu riječi.”
(Nisvet Habibić)
