Rat je. Gladna jesen 1993. godine. Istočna obala Mostara. Podveležjem se širi ljudska graja i komešanje. Pazarni je dan. Ljudi iznijeli što su imali s nadom prodaje ili trampe. Nekako, sve je u tamno sivom tonu. Projekcija na crno-bijelom TV ekranu. U svoj toj tami i tuzi, u samom kraju pijace, bliješte zlatno-žute banane. Za daskama skovanom tezgom derviš Mehmed. Pod zelenom beretkom tamno čelo, guste crne obrve i još gušća brada. U izlizanoj maskirnoj odori, vitak i prav ko strijela, nudio je ne samo banane nego i osmijeh okićen krupnim bijelim zubima.- „Banane, bon komad!” U budžaku, sa žudnjom je gledao to žuto blago jedan zlatokosi dječak zelenih očiju! Očima je već pojeo dvije banane u dvije sekunde. Mehmed ga spazi. Ne reče ništa, već mu priđe i u ruke mu tutnu dvije banane. Dječak se prenu. Kao da se probudi iz sna. – „Šta je ovo?! Ja, ja nemam para!” – „Neka sinko, halal olsun.” – reče derviš Mehmed. Neko mu reče: „Bolan Mehmede, ti petero evlada kući imaš, ne dijeli džaba!” – „Eee moj, Božije hazne su pune, a ko se u Njeg uzda, ne pada mu za malom suza!”
Mir je. Vrelo ljeto, 2023. godine. Istočna obala Mostara Podveležjem se širi ljudska graja i komešanje. Vikend je. Ljudi šetaju starim gradom. Nekako, sve je u puno boja. Proekcija na HD 4K ekranu s najljepšim nijansama toplih boja. U svom tom šarenilu i sreći, u samom predgrađu, stari Mehmed hoda stranom ulice u sjeni. Pod bjelokapom krupne tamne obrve, prošarane srebrenim nitima, brada ista takva, potkresana u špic. U bijeloj košulji, vitak i prav ko strijela, iako se sedma decenija valja iza brda. Prolaznicima je uzvraćao selame i pozdrave osmijehom okićenim iskrenošću, a i zube će uskoro dobiti pa će sve biti kao prije. Stade pred stakleni izlog. Velikim slovima reklama “Dentist”, nad vratima logo zuba. Uzdahnu i ukorači. Recepcionerka mu reče da uđe u ordinaciju jer ga zubar već čeka. Vrata malo zaskripaše i prije nego je i zakoračio ču glas: „Bujrun Mehmede, sjedi, evo proteza je gotova, još samo da probamo.”
Mehmedu drago. Nekako je skupio od penzije, nije malo, to su čitave tri mjesečne penzije.
– „Otvorite usta.” – „Odlično, sad zatvorite i zaškripite zubima nekoliko puta.” U ruke mu tutnu ogledalo. „Šta je ovo?! – reče. – „To je da pogledaš svoj novi osmijeh”
U odrazu novi osmijeh a stari. Baš ko onaj iz 1993. godine.
– „I kako vam se sviđa?” – reče zubar zlatne kose i vedrih zelenih očiju!” – „Hvala vam doktore, odlični su.” Nego, da vas pitam, koliko sam ono dužan?!”
– „Hadži Mehmede, vi ste već platili ovu protezu.” – „Kako? Nisam još platio!!!” – „Jesi hadžija, još daleke 1993. kad si mi dao dvije banane.”
Mehmedu se oči orosiše, zar se to pamti! – „Ali, nemoj molim te, to je drugo, ovo je tvoj posao.”
Neka hadžija, halal olsun. Božije hazne su pune, a ko se u Njeg uzda, ne pada mu za malom suza!” – reče zubar i potapša ga po ramenu.
(Ertan Č., Po istinitom događaju)
