U očima ljudi često se mogu vidjeti različite emocije – od tuge i bola do nade i želje za boljim životom. Svaki pojedinac nosi svoju priču, a tim emisije “Ispuni mi želju” nastoji unijeti tračak sreće u živote onih kojima je pomoć najpotrebnija. Kroz razgovore s ljudima koji se suočavaju s teškim okolnostima, pružamo im podršku i radost, a njihova zahvalnost i osmijesi su najveća nagrada.
Jedan od onih koji vode tešku životnu borbu je Rusmin Haseljić, otac troje maloljetne djece iz Bihaća. Njegov život se iz temelja promijenio prije deset mjeseci, kada je nakon duge i iscrpljujuće bolesti izgubio suprugu. Od tog trenutka, sve obaveze i brige pale su na njegova pleća.
“Fali mi supruga, ja kafu nisam popio u kući otkako je umrla. Ne mogu je sam popiti, čim je uzmem u ruke, sjetim se kako smo je zajedno pili”, priča Rusmin kroz suze. Dan kada je saznao da je ostao bez voljene supruge zauvijek mu se urezao u pamćenje. “Nisam imao ni marke u džepu. Bio sam na putu ka poslu, svratio da kupim kafu, a onda me pozvali iz bolnice i rekli mi da je umrla. Kafa mi je ispala iz ruke.”
Njegova supruga preminula je od leukemije u 38. godini života, svega petnaest dana prije rođendana. Bolan gubitak ostavio je dubok trag na cijelu porodicu, a Rusmin se našao u situaciji u kojoj je morao donijeti tešku odluku – napustiti posao kako bi brinuo o svojoj djeci.
Porodica živi u iznajmljenom stanu već deset godina, ali zbog teške finansijske situacije Rusmin nije uspio platiti posljednjih pet kirija. Svjestan je da bez stalnog zaposlenja teško može osigurati osnovne potrebe za svoju djecu. “Ja vodim Adelu u školu, mali ide u vrtić. Svaki dan pitaju za majku. Kćerka me stalno pita kada ćemo ići mami u bolnicu u posjetu, ne može shvatiti da je više nema.”
Kada mu je supruga bila u bolnici, često je putovao autostopom kako bi je posjetio. Djeca su svakodnevno ispitivala kada će se njihova majka vratiti kući, ne shvatajući težinu situacije. “Teško mi je, volio bih da mi je supruga živa više nego išta na svijetu…”, kaže Rusmin, dok u njegovom glasu odjekuje bol.
Njegova primanja su skromna – porodica preživljava od dječijeg doplatka i dobrote ljudi koji im pomažu koliko mogu. Iako su dani ispunjeni borbom, Rusmin se nada da će doći bolje vrijeme. Njegova najveća želja je da djeci pruži normalno i bezbrižno djetinjstvo, uprkos svemu što su prošli.
Svaka pomoć i podrška značila bi mnogo za ovu porodicu. Njihova priča je podsjetnik koliko je život nepredvidiv i kako se sudbina može promijeniti u trenu. No, uz malo solidarnosti i dobrote, možemo pomoći da sunce ponovo zasja i u njihovom domu prenosi hayat
