Nedavno je izazvao veliku pažnju istup zadarskog profesora Tomislava Horvata na platformi X, koji je iznio vrlo kontroverzan stav o biračkim pravima Hrvata izvan Hrvatske. U svojoj objavi, Horvat je sugerirao ukidanje prava glasa Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, koristeći izraz „bosančeros“ za označavanje tog dijela hrvatskog naroda. Ovaj istup nije prošao nezapaženo, jer je izazvao oštru reakciju, naročito među onima koji se protive njegovim stavovima, a među njima je i Zoran Krešić, novinar i politički analitičar blizak HDZ-u. Krešić je izrazio svoje zabrinutosti zbog ovog mišljenja, naglašavajući da je riječ o opasnoj ideji koja bi mogla dovesti do plutokracije umjesto prave demokracije.
Horvatov ključni argument bio je da bi pravo glasa trebalo biti uvjetovano plaćanjem poreza u Hrvatskoj, čime bi se automatski isključili Hrvati koji žive u BiH. Iako ovakva teza može izgledati uvjerljivo na prvi pogled, Krešić ističe da pokazuje nedostatak razumijevanja pravnih i političkih praksi koje su temeljene na demokratskim načelima. Prema njemu, mnoge europske zemlje omogućuju svojim državljanima u dijaspori da glasuju na nacionalnim izborima, neovisno o njihovoj poreznoj rezidenciji. Primjeri za to uključuju Italiju, Francusku, Njemačku, pa čak i Hrvatsku, koja omogućava svojim državljanima u inozemstvu da glasaju za Europski parlament, predsjednika i Sabor. U nekim zemljama, poput Italije, građani koji žive izvan zemlje mogu glasovati za parlamentarne izbore putem pošte. Ovaj model jasno pokazuje da porezno opterećenje nije preduvjet za biračko pravo.
Osim toga, Horvatov argument da bi pravo glasa trebalo biti uvjetovano plaćanjem poreza postavlja opasan presedan. Takav pristup može otvoriti vrata diferencijaciji građanskih prava prema ekonomskoj moći pojedinaca. Krešić ukazuje da bi ovo moglo dovesti do situacije u kojoj bi umirovljenici, studenti i nezaposleni koji ne plaćaju porez mogli izgubiti svoje biračko pravo, što bi bilo apsurdno i neprihvatljivo u svakom demokratskom društvu.
U središtu Horvatove argumentacije bila je specifično grupa Hrvata iz BiH, za koju je on koristio izraz „bosančeros“, što je, prema Krešiću, duboko uvredljivo. Takav jezik ne samo da marginalizira, već i dehumanizira ovu zajednicu, koja se bori za očuvanje svog identiteta i prava na političko sudjelovanje. Krešić također ističe da Horvat ignorira povijesnu i pravnu povezanost između Hrvatske i Hrvata iz BiH, koja je temeljena na povijesnim vezama i nacionalnim interesima.
Hrvati iz BiH uživaju ustavno pravo glasa na hrvatskim izborima, što je utemeljeno na posebnim odnosima između dviju zemalja, koji uključuju zajedničku povijest, kulturnu baštinu i ekonomske veze. Krešić navodi i primjer Talijana u Argentini, koji imaju slična biračka prava kao Hrvati u BiH, naglašavajući da se građanska prava ne mogu dovoditi u pitanje na temelju ekonomske moći. Ovo je osobito važno u kontekstu Domovinskog rata, kada su Hrvati iz BiH dali značajan doprinos obrani Hrvatske i stvaranju njezine državnosti.
Pored toga, Krešić se osvrće i na širu političku pozadinu ovog stava. Ističe da je Horvatov istup bio dobrodošao unitarističkim krugovima u Sarajevu, koji se sustavno protive političkoj jednakosti Hrvata u BiH. Naime, neki politički akteri u BiH, koristeći izborni inženjering, nastoje smanjiti politički utjecaj Hrvata, što je očito u situacijama poput izbora Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva. Takvi stavovi, prema Krešiću, samo dodatno marginaliziraju Hrvate i omogućavaju daljnje slabljenje njihovih prava.
U zaključku, Krešić naglašava da pravo glasa nije privilegij, već temeljno ljudsko pravo, koje proizlazi iz državljanstva, a ne iz ekonomske moći ili poreznog doprinosa. Glasovanje u demokratskim društvima nije pitanje ekonomske moći, već pravo svakog građanina da sudjeluje u oblikovanju budućnosti svoje zemlje. On također kritizira Horvatovu povjesničarsku neozbiljnost, jer zanemaruje historijske činjenice i pravnu povezanost Hrvatske i Hrvata iz BiH, što čini njegove stavove licemjernima i neprihvatljivima.
Krešić također upozorava na širu političku i društvenu dinamiku koja se javlja u pozadini ovih stavova. Njegovo razmatranje ne svodi se samo na analizu legalnih ili političkih aspekata, već i na širu socijalnu odgovornost i solidarnost među pripadnicima hrvatskog naroda, bez obzira na njihovu geografski udaljenost od matične domovine. On ističe da su Hrvati iz BiH odigrali ključnu ulogu u obrani Hrvatske, posebno tijekom Domovinskog rata, kada su mnogi iz tog dijela naroda dali neizmjeran doprinos u borbi za slobodu i neovisnost Hrvatske. Taj povijesni kontekst je od temeljne važnosti jer pokazuje kako su Hrvati iz BiH bili i ostali neizostavan element u stvaranju hrvatske države.
Također, Krešić se protivi svakom pokušaju podjela unutar hrvatskog naroda na temelju geografske ili političke pripadnosti. On smatra da je jedinstvo Hrvata, bez obzira na njihovu trenutnu lokaciju, ključno za očuvanje nacionalnih interesa i za daljnji razvoj Hrvatske. Argumenti poput Horvatovog, koji sugeriraju da bi Hrvati izvan Hrvatske trebali biti isključeni iz političkog procesa, predstavljaju opasne prijedloge koji ne samo da ugrožavaju prava dijaspore, već i dovode u pitanje temelje na kojima je izgrađena moderna hrvatska država. Solidarnost, prema Krešiću, nije samo politička odluka, već i moralna obveza prema svim pripadnicima hrvatskog naroda, koji su svojim životima, radom i trudom doprinijeli stvaranju i očuvanju samostalnosti Hrvatske.
