Neki dan mi priča ahbab kako mu je amidža preselio njemu na rukama. Bolestan je bio i očekivali su smrt, u nekim 60-im godinama života.
Osjetio je kako mu prsti hlade i kako se duša sprema za izlazak. Ahbab je počeo tiho učiti šehadet, ne bi l’ sa tim svjedočenjem duša izašla, ali osim jaukova ništa nije kazao.
I njegova djeca oko njega su, u strahu i prateći ovog mog ahbaba, pokušali izgovoriti šehadet, ne bi l’ babu podstakli, ali ni oni ga nisu mogli izgovoriti! Oni, mladi, pravi-zdravi, nisu umjeli kazati LA ILAHE ILLALLAH! Zašto? Ahbab mi kaže da amidža nikad u džamiju nije ušao, pa ni na bajram.
Život se svodio na: zaradi, popij i potroši. A djeca žive životom stilom: ja imam to, to sam uspio, kupio, sredio, napravio; dok se Allah ne spominje u njihovoj priči i životu. Pa kako da Ga spomenu kad bude najpotrebnije? Zato znaj da je najvrednije što imaš vjera u Allaha!
Šta god da deveraš sada, znaj da imaš nešto puno bitnije od tog devera – Allaha! A ako nemaš Allaha u životu, to je veći problem od toga što te muči sad! Znaj za Njega danas, da bi ti On bio na umu kada prema Njemu kreneš.
(Ammar Bašić)
