Evo kakav je bio stav islamskih učenjaka prije rata, u vezi talkina:
PITANJE: Nedavno je ovdje umro najstariji čovjek Mujo Zec u 94. godini života. Pokopan je bez talkina. Ljudi su bili nezadovoljni. Talkin se učio uvijek.
ODGOVOR: Talkin se propisuje živom čovjeku. Talkin je, ustvari, podsjećanje na osnovne dužnosti svakog muslimana. Kakvog smisla ima o tome govoriti mrtvom čovjeku? Ništa mu to neće pomoći u kaburu. On će tamo biti pitan za ono što je radio dok je bio živ. Ako je, dok je bio živ, ispravno vjerovao Boga poštovao Božijeg Poslanika, držao se Njegova puta i propisa islama, sigurno će dobro proći na ispitu, a ako nije, ništa mu neće pomoći imamov talkin na grobu.
Interesantno je i vrlo karakteristično što umrlom čovjeku posvećujemo vjerske brige više nego živom. Insistiramo po svaku cijenu da mu se uči talkin i Kur’an kad umre, a ne vodimo računa o tome dok je bio živ. Ne bunimo se što mu se talkin nije učio dok je bio živ, iako se talkin uči samo tada , a bunimo se što mu se nije proučio na grobu.
Nije tačno da se talkin mrtvima učio uvijek. Mnogo toga u vezi sa dženazom nije bilo ranije. U izvornim fikhskim djelima nećete naći puno toga što se sada prakticira. Bitan je dženaza-namaz. Sve drugo je dodatak koji nije nužan.
Na pitanje odgovorio: Husein ef. Đozo
Iz knjige: IZABRANA DJELA , FETVE II, knjiga peta, str. 26.
Izdavači: El-Kalem i Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2006.
