Katastrofalne poplave koje su pogodile dijelove Bosne i Hercegovine početkom oktobra ove godine ostavile su iza sebe strahovite materijalne štete, a nažalost, nije prošlo bez ljudskih žrtava. Adnana Begić iz sela Zlate kod Jablanice svjedočila je trenutku kada je sve što je s porodicom gradila tokom života nestalo pred njenim očima.
U najstrašnijem trenutku, Adnana je gledala kako bujica odnosi njezinu porodicu. “U momentu kada ja njemu dodajem dijete kroz prozor, nailazi bujica koja njih odnosi. U tom momentu mislim da sam ih oboje izgubila,” ispričala je Adnana, prisjećajući se tih strašnih trenutaka.
Jedna od najtragičnijih slika koju će zauvijek nositi u sjećanju je pronalazak djevojčice Dalal pored svoje preminule majke, Ajle Begić, koja je bila u drugom stanju.
Adnana, iako slomljena, svojim herojskim postupkom i nevjerojatnom snagom uspjela je spasiti živote svojih najmilijih. Njezina priča je svjedočanstvo nevjerojatne hrabrosti i ljubavi prema porodici, u najtežim okolnostima.
Iako je prošlo skoro dva mjeseca od tragedije, Adnana i ostali mještani pogođeni poplavama danas su ponovno izašli na proteste, jer su ostali bez konkretnih informacija o svojoj sudbini. Nadležni su ignorirali njihove pozive i zahtjeve za informacijama ili konkretnim planovima za pomoć u ovoj situaciji.
Za Hayat, Adnana je ponovo podijelila strašne uspomene na noć koja će zauvijek obilježiti njezin život.
„Naša kuća je bila na tom mjestu gdje je klizište krenulo. To brdo se srušilo, pokupilo je kuću mog djevera. Sve je srušeno na našu kuću, to je mjesto gdje je nažalost bila prva žrtva. To je nevjesta moga djevera, Ajla Begić. To je bilo kao… scena iz filma. Na prvi momenat sam mislila samo ulazi voda u kuću… na mužete riječi „zatvaraj vrata budi djecu skačite dole“, kontam voda je gdje ćemo? Onda shvatiš da se ustvari nešto više dešava, nemaš pojma ni šta, nisi svjestan u tim momentima šta se dešava. On je uspio da izađe kroz prozor jedan od kuće, tu je bilo jedno drvo koje je palo i zaustavilo vodu. On je to drvo odbacio i drugi put kada je pokušao nas spašavati jer je vidio da se to ne šali ni malo u momentu je rekao: „Daj mi Sajru“, to je naša kćerka.U momentu kada ja njemu dodajem dijete kroz prozor nailazi bujica koja njih odnosi. U tom momentu ja mislim da sam ih oboje izgubila, ostajem u kući ne znam koliko sa drugim djetetom i svekrvom. Svo vrijeme pokušavate naći izlaz ali ne znate kako. Dok sam se malo sabrala izašla sam na taj isti prozor gdje je ta voda progulila, već je sve otišlo, izašli smo i nekako izvukli svekrvu. Stali smo u garažu kod naše kuće, u tom momentu meni moj sin govori, jer sam ja rekla da je njih odnijelo i da ih nema, „Mama, Sajra je živa, odnekud te zove“. Ja samo čujem na neke momente dijete kako zove mama, ja samo zovem i govorim: „Eto mene, ne brini se, idem prema tebi, spasit ću te“, a već u glavi razmišljate scenario, u kakvom je stanju. Znam nju, ona bi kako tako izašla, kontam kako ću je iščupati iz tog, išla sam po tim ruševinama ne znam kako, i kako dolazim vidim dijete od pasa gore, kontam zatrpalo je. Kako sam došla samo sam vidjela to je bila mala Dalal, a ispod nje je bila njena majka. Dijete sam uzela, dodala svom sinu, ponovo mi se javila misao: „Gdje je sad opet Sajra?“. Rekla sam im da sačekaju da traži pomoć, otišla sam na prva vrata od komšije gdje sam rekla: „Pomozite nam, nama voda sve odnese“. Kod njih sam dovela njih troje, kazala sam da se pobrinu za njih a ja idem da vidim gdje su oni. Zaustavljali su me s obzirom kakvo je vrijeme, ali ja nisam mogla. Morala sam vidjeti gdje je moja Sajra. Idem a ne znam gdje idem, pokušala sam kod muževog dajdže. Kako sam kod njega pred kuću došla izlazi njegov rođak i govorim mu: „Moj Amere nema mi Mike i Sajre odnijela ih voda“, na što on govori: „Nemoj se sikirati, evo njega ovdje, a ona je tamo kod mene“. Jer on kad se izbacio iz vode otišao kod svoje tetke. Imao je velike povrede na nogama taj dan, brat babo uspjeli su nekako preko Rujišta da dođu do nas jer su čuli u kakvom su stanju njegove noge. Bio je bukvalno do tetiva zguljen. Mala je isto imala povrede, ali nije morala u bolnicu. Strašno je, samo jedan momenat kad pomislite da više nećete svoje dijete više vidjeti, to nikome poželjela ne bi…On je bio 20 dana u bolnici, ja sam bila sedam dana kod svojih sa djecom i svekrvom a onda smo se vratili u Jablanicu. Jedan njegov rođak nam je ustupio stan, čovjek nam je dao da budemo dok se ne snađemo, pa vidjet ćemo“, kazala je Adnana.
