Zmije od pamtivijeka izazivaju različite reakcije kod ljudi – od straha i nelagode do fascinacije i divljenja. Prema izvještajima o intervencijama vatrogasaca kod slučajeva ulaska zmija u kuće i fotografijama koje nam šalju čitatelji, čini se da ih nikada nije bilo više. Kako bismo se bolje upoznali s ovim reptilima, razgovarali smo s biologom i strastvenim ljubiteljem hercegovačkih zmija, Ivanom Majdandžićem.
Majdandžić je surađivao sa Bosansko-Hercegovačkim herpetološkim udruženjem – BH-HU: ATRA koje je vodeće tijelo u Bosni i Hercegovini (BiH) za upravljanje i očuvanje vodozemaca i gmizavaca (herpetofaune) i njihovih staništa u svrhu stvaranja stabilne i funkcionalne mreže zaštićenih područja.
Naš stručnjak za zmije sada živi i radi u Danskoj, no budući da ima bogato iskustvo u istraživanju i praćenju zmija u Hercegovini i Mostaru pristao je pružiti nam dragocjen uvid u svijet ovih čudesnih stvorenja.
Najprije nas zanima koliko uopće vrsta zmija imamo registriranih u BiH?
U Bosni i Hercegovini živi 14 vrsta zmija, od kojih su samo tri otrovnice (poskok, šarka odnosno riđovka i vrlo rijetki balkanski šargan poznat i kao planinski žutokrug), dok je preostalih 11 neotrovno.
Čak šest je na državnom popisu ugroženih i zaštićenih vrsta, dok je 13 zaštićeno odredbama Bernske konvencije.
Koje od njih ćemo najčešće sresti u Hercegovini?
Najčešće zmije su iz porodice Natrixa, odnosno bjelouška i ribarica što je uvjetovano blizinom vode, pored toga jedna od zastupljenijih vrsta je smuk i smukulja. Naravno tu je i poskok kojeg ne treba posebno predstavljati, a mnogi blavora koji je vrlo čest gušter zamijene za zmiju. Najveća koju možete vidjeti je kravosas koji naraste do dužine od oko 2 metra a najveći zabilježen primjerak u BiH navodno je bio dug čak 2,6 metara. Tu bih iskoristio priliku da unatoč narodnom vjerovanju i mitovima kažem da kravosas unatoč imenu ne napada stoku i ne siše kravlje mlijeko.
Kako raspoznati otrovnicu od zmije koja je bezopasna za ljude?
Kada pričamo o otrovnicama u slučaju Bosne i Hercegovine pričamo o rodu Vipera kojem pripadaju Poskok, Riđovka i planinski žutokrug. Tijelo je obično deblje i robusnije u odnosu na na druge zmije koje nastanjuju BIH. Rep je u pravilu kraći te je izražen prijelaz od trupa do repa. Glava je više trokutastog oblika, a zjenice su okomite i izdužene. Za sve tri su također izražene cik-cak šare iako treba imati na umu da obojenje jedinke može uvelike varirati tako da možemo naići i na potpuno crne žutokruge i riđovke. Tako recimo neotrovna smukulja često nastrada jer je ljudi zbog sličnosti boja zamijene za riđovku. Moja preporuka je ipak, da ako ste u dilemi je li neka zmija otrovna ili ne, da je jednostavno ne dirate. Jer iako nisu otrovne, i druge zmije mogu ugristi čovjeka koji ih bez potrebe uzima u ruke i maltretira, a s obzirom na to da se svuda kreću, rana se može inficirati i stanje zakomplicirati.
Što sa vodenim zmijama, ima li opasnosti za ljude na kupalištima?
Zmije kao i sva živa bića su vezana za vodu, iako zmija koja se najčešće viđa na kupalištima i rijekama ribarica, a nakon nje bjelouška ne predstavljaju nikakvu opasnost za kupače savjetovao bih da ih se ne uznemirava. Spomenute kao zaštitni mehanizam ispuštaju nesnosan smrad koji se uvlači pod kožu i ako vam završi na tijelu ili odjeći, danima se nećete riješiti tog smrada. S druge strane utjeha kupačima na Neretvi može biti činjenica da na obalama rijeke nema ništa što bi privlačilo jednu otrovnicu. Ima ljudi, buke, nema hrane koju preferiraju, te jedino tu mogu zalutati.
A što kada ti zmija uđe u kuću ili dvorište?
Pozvati stručnu osobu ili vatrogasce, bitno je ostati smiren i imati na umu da ste vi na vrhu hranidbenog lanca, psalam 23 je isto od pomoći. Ovo naglašavam iz razloga jer ukoliko nemate iskustva s baratanjem sa zmijama da ne idete riskirati i ne pokušavate ništa na svoju ruku, te da ne galamite i ne paničarite jer i to životinju uznemiruje i potiče je na agresivno ponašanje.
Ima li načina za spriječiti prilazak zmija kući ili dvorištu?
Zmijin umwelt je drugačiji nego ljudski i ona svijet percipira na drugačiji način nego mi. Uvijek će ići za staništem, hranom i drugim jedinkama, tako da može biti privučena prisustvom glodavaca, guštera, ptica i drugih zmija.
Na duže udaljenosti zmiju će privlačiti miris, na srednje udaljenosti vibracije a na bliske udaljenosti toplina. Vibracije između 1 i 50 Hz/Sec će privući zmiju jer će ih perceppirati kao vibraciju koju primjerice proizvodi miš. U istoj mjeri „jaki valovi“ odnosno vibracije će odbijati zmije jer će ih percipirati kao potencijalnog predatora/opasnost. Dakako u urbanim područjima zasigurno dolazi do razine adaptacije.
Postoji mnogo kemijskih i nešto mehaničkih repelenata za zmije međutim najbolji način za odvraćanja zmija je uredno i pokošeno dvorište. Time smanjujemo mogućnost za pojavom glodavaca, guštera, i ostalih životinja koje bi mogle privući zmije u vidu hrane.
Sekundarno pokošenom dvorištu su predatori, poznato je da ježevi i džudžani među primarnim izvorima hrane ubrajaju zmije.
Pored toga mačke koje će zbog svog krvoločnog nagona regulirati zmijin izvor hrane također povremeno iz znatiželje i vođene nagonom uloviti koju zmiju. Ustaljeno pravilo pri izlasku na herpetološke teren je bilo da ukoliko vidimo da je područje nastanjeno mačkama imamo jako niske do nikakve šanse da ulovimo zmiju.
Kokoši odnosno pijetlovi su se također kroz povjest pokazali kao dobri čuvari dvorišta od zmija iako treba napomenuti da miris jaja odnosno pilića također može privući neke zmije.
Mehanički repelenti rade na principu ultrazvuka/vibracija koji ljudi neće detektirati ali će zasigurnno zbuniti odnosno odvratiti zmiju.
Zmije ne podnose miris amonijaka i magnezijevih sulfata te ih u pravilu odvraća iako na tržištu možete pronaći kemijske repelente za zmije koji nemaju neugodne mirise, iako prisutno odvratio bi ljude od korištenja bilo kakvih kemijskih preparata poglavito jer kroz porozno krško područje Hercegovine isti ubrzo završavaju u podzemnim vodama.
Zmijari u bivšoj Jugoslaviji često su poskoke smirivali puhanjem cigaretnog dima u njih. Sama prisutnost nikotina na koži je kod nekih vrsta dovoljna da izazove reakciju. Svakako molim čitatelje da ne pokušavaju puhati dim cigarete u lice poskoka jer bi im mogla biti zadnja cigareta.
Otkud u ljudima strah od zmija? Je li to genetski uvjetovano ili mitologija?
Arhaični ili iskonski strahovi su tu s razlogom, bilo da su socijalno uvjetovani ili diskutabilno imaju urođeni aspekt. Recimo to ovako, s evolucijske strane tko se nije bojao visine je smanjio svoje šanse za nastavkom loze, iz istog razloga zbog spomenutih otrovnica za jedinku je sigurnije da se boji zmija nego da se ne boji.
Kulturološko socijalni utjecaj svakako ne pomaže reputaciji, većina zmija su neotrovne i otrov je drogocjen resurs tako da i ako naiđemo na otrovnicu ugriz će izostati ukoliko ne bude isprovocirana.
Zmije ispunjavaju bitnu ekološku ulogu u pogledu kontrole štetočina, održavanju bioraznolikosti te su čest fokus istraživanja u biologiji i medicini. Strah često proizlazi iz neznanja. Svaki stvor na ovom svijetu ispunjava bitnu i nezamjenjivu ulogu, a mladi bi na internetu rekli “don’t step on snek“.
