Moji roditelji nisu išli na more.
Nikakav odmor nisu ‘uzimali’ nisu se čak ni umarali. Ovako kao danas mi…
Hrlili su i živjeli život. Punih pluća.
Svaka prilika koju im je Bog pružio, a bilo ih je Bogu hvala uvijek puno, se objeručke prihvatala.
Baš džometno su imali hedija životnih.
Nisu se baktali mahalom. Niti šta se to tamo u svijetu dešava. Oni su svoj vlastiti trend imali.
Otac je radio u firmi, mati je nas, djecu hranila i dom gradila.
I sagradila.
I uljepšavala.
Dotjerivala.
Nas upravljala.
Ispravljala.
Popravljala.
Peglala.
Štirkala.
Suze brisala.
Smijala se.
Radovala.
Otac je za sve nas bio oslonac.
Velikiii.
Kao ormar. Kao planina. Kao veliki planinski vijenac. Ma, gdje da se okreneš ti imaš nekog za leđima.
Njega.
Oca.
Nju.
Predanu, posvećenu.
Moji roditelji nisu išli na odmor. Odmarali bi se uz uspješno prebrođen problem života. Riješeno nešto oko naše škole. Uspješne berbe u bašti.
Uspjela pekmeza od jabuka šarenika. Smijeha sa najbližima. Rahat jutrima. Ćejfli kahvama što umore sa dana brišu.
Moji roditelji imaju svoj trend da žive pošteno. Mirno.
– Preda se gledajte kad hodite cestama. Nikad se ne guraj, ne budi glasna. Poštuj ljude.
Polahko. Svoj put znaj.
Moji roditelji nisu išli na more. Nisu se slikali niti slali razglednice sa mora.
More je bilo daleko dolje negdje, južnije.
A odmornijih ljudi sa više uspomena teško ćete sresti do dana današnjeg.
Moj recept za sreću nije potpun.
I nemam ga, jer još uvijek dodajem začine.
Trave sa visokih planina. Soli modrih dubina.
Slatkoće medne bosanskog insana.
Moj recept za sreću, još je u nastajanju. Mada ja srećujem. Svakog trena.
Dok srećujem, nova se rađa stalno.
Dok srećujem sjetim se roditelja mojih, njihovih sreća. Radovanja.
Bez slike sa mora.
Ja sretna sam što kći sam baš njihova.
Slatko umorena.
Srećujem.
Jasmina Mrkonjić Gurda
