Kada jednom majka ode. Kad se spusti tuga na našu dušu. Kada nas prestane neko očekivati. Brinuti. Strepiti. U odsutnosti moliti za nas.
Za naše najbliže. Kada se domaći pekmez prestane praviti za čitavu godinu. Salata.Ajvar. Prvo nama.
Njoj što ostane.
Kada pozovemo da pitamo jel dobro, obavezno kaže da je sve u redu.
Iako nije.
Bajramska baklava samo za nas. Bajramsko okupljanje. Ručak. Ona sija. Djeca su tu. Sve svoje zdravstvene probleme prekrije. Da se ne vidi.
Da se ne sekiramo. Da nam ne pokvari zajedničke trenutke. Unučad posebno daruje. Kada pođemo ona nasmijana. Pripremila pune torbe. “Da ne kupujete, znala bi reći.” Odlazimo a ona za nama maše iako smo davno izašli iz vidokruga.
Ostaje sama. U srcu opet zima. Ali je sretna. Bili smo.Svi. Okupljeni za porodičnom sofrom. Zadnji put na zajedničkom okupljanju smo vidjeli da se teže kreće. Radost je ista ko i prije. I više. Ali fizički je oslabila.Iako smo se svakodnevno čuli,nije kukala.Bila je srdačna u razgovoru kao uvijek. A onda vam jave. Nema je više. Ugasilo se svjetlo u našim životima. Ugasilo se jedino stvorenje koje vas iskreno voli. Bez ikakvih kalkulacije. Bez ikakvog interesa. Majčinski.I tada ćemo se okupiti.Još tada.Za istom sofrom. Pod drugim okolnostima. Sa tužnim osjećajima.I onda ćemo se razići. Praznih torbi.Bez pekmeza Bez salate .Ajvara. Otići ćemo samo sa gusto poslaganim uspomenama. Svjesni činjenice da je to, vjerovatno posljednje porodično okupljenje za onim majčinim starim stolom.
Tražićemo izgovore svako za sebe. Da ne dođemo. Da ne čaprkamo po uspomenama zakopanim u tavanima duše naše. Uspomenama koje pri samom evociranju bude osjećaj nostalgične topline. I ljubavi. I tuge. Ali okupljanje ne.Jer to nećemo moći podnijeti. Okupiti se zajedno. Za onim stolom.
Za sofrom. Gledajući kroz prozor grane divlje dunje. Ne, to nećemo moći podnijeti. Jer nje više nema.
“Zalud stara kuća sjećanja obnavlja. Pustoš je u njoj .Pustoš oko nje.Jato golubova što na krovu drj’ema jedini su stanovnici. Majke više nema..”
Elvir Peštalić
