Alen Muhić je rođen 1993. godine, u ratnim dešavanjima u Bosni i Hercegovini, koja su uništila mnoge živote i porodice. Njegova priča počinje u goraždanskoj Ratnoj bolnici, gdje je došao na svijet kao dijete silovane majke. Alenova biološka majka, prognana iz Foče, rodila ga je, a da ga nije ni nahranila niti mu dala ime. Njegovo rođenje bio je samo još jedan podsjetnik na strahote koje je doživjela, zbog čega ga nije mogla prihvatiti.
Silovanja žena bila su jedno od najmračnijih poglavlja rata u Bosni. Kao rezultat toga, mnoga djeca su rođena, a neka od njih, poput Alena, postala su dio nevidljivog naslijeđa rata. Ova djeca su često nazivana “nevidljiva djeca ratova”, jer iako su prisutna u društvu, mnogi ne znaju za njihove priče, a mnoga djeca ne znaju pravu istinu o svom porijeklu.
Alen je proveo prve mjesece života pod brigom medicinskog osoblja. O njemu su se starale babice koje su radile u bolnici, a među njima je bio i domar po imenu Muharem Muhić, čovjek koji će kasnije postati njegov usvojitelj. Muharem ga je svakodnevno nosio kući, a njegova porodica, koja je već imala dvije kćerke, odlučila je da ga usvoji. Alen je odrastao u ovoj porodici, smatrajući ih svojim pravim roditeljima.
Kada je imao deset godina, jedan dječak iz škole mu je rekao da je usvojen. Šokiran tom informacijom, Alen je potrčao kući, pretrčavši tri kilometra, kako bi suočio svoje roditelje s tim saznanjem. U suzama ih je pitao: “Je li tačno da ti nisi moj otac?” Bio je to težak trenutak za dječaka koji je do tada vjerovao da su Muhići njegova biološka porodica. Usvojitelji su mu tada ispričali istinu o njegovom porijeklu, objasnivši da su čekali da postane punoljetan kako bi mu rekli. Alen smatra da je možda bolje što je saznao prije nego što je postao odrasla osoba, jer bi mu to moglo biti još teže prihvatiti kasnije.
U svemu što je radio, Alen je imao ogromnu podršku svojih usvojitelja. Njegova majka bi ga uvijek grlila i govorila mu: “Ma ti si moj sin, ja sam tebe rodila.” Alen ih smatra svojim biološkim roditeljima, jer su ga oni zaštitili i pružili mu ljubav kada mu je bilo najpotrebnije. Zajedno su se suočavali sa provokacijama i kritikama iz okoline.
Priča o Alenu ostala bi nepoznata javnosti da nije bilo slučajnog susreta s režiserom Šemsudinom Gegićem. Njih dvojica su se upoznali dok je Gegić snimao film u blizini vikendice Muhića, i tako je započelo njihovo prijateljstvo i saradnja. Prvi film o Alenu, “Dječak iz ratnog filma”, snimljen je 2004. godine, i prikazuje Alenovu borbu da pronađe svoj identitet. Film je snimljen s velikom emocijom, jer je Alen kroz snimanje suočavao se sa svojim osjećanjima ljubavi, mržnje i bijesa. Ovaj film je bio prvi korak u otkrivanju njegove životne priče.
Međutim, snimanje nije prošlo bez izazova. Alen se suočavao s provokacijama, od kojih su neke bile izuzetno bolne. Ljudi su ga zvali “četničkim kopiletom”, a neki su ga direktno vrijeđali, govoreći mu da je dijete neprijatelja. Iako je na početku mislio da su provokacije rezultat ljubomore zbog filma, kako je odrastao, shvatio je da su mnogi imali predrasude prema njemu zbog njegovog porijekla.
Nova filmska priča o Alenu, pod nazivom “Stupica”, istražuje dalje njegovu potragu za biološkim roditeljima. Ovo je dokumentarno-igrani film u produkciji Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA, i Alen je glavni protagonist. Njegova potraga nije samo lična, već i univerzalna priča o nevidljivoj djeci ratova. Ta djeca su rođena od silovanih majki i mnogi od njih nikada nisu saznali pravu istinu o svom porijeklu.
Šemsudin Gegić ističe da ova djeca prolaze pored nas, žive među nama, a da mi toga nismo svjesni. Neka su imala sreću da budu usvojena, dok su druga ostala nevidljiva, bez ikakvog identiteta. Gegić vjeruje da je ovaj film kulminacija njegovih emocija, i da će, kada bude prikazan, izazvati revoluciju u shvatanju ove teške i bolne teme.
Završni dio Alenove priče još uvijek nije poznat. Njegova potraga za biološkim roditeljima se nastavlja, a kako će se ta priča završiti, saznat ćemo kada budemo imali priliku da pogledamo film “Stupica”. Ova filmska priča je univerzalna priča o borbi za identitet, o dobru i zlu, i o bolnom putovanju koje mnogi od nas ne mogu ni zamisliti.
