“Ove godine sam odlučila da svom sinu ne kupujem sve novo za početak školske godine. Ruksak je bio besprijekoran, pernica također. Bojica ima mnogo, neke su veće neke manje, ali sa svima njima se može bojiti. Ima olovke, gumice i šiljila koja su nekorištena. Pa, zašto da trošim novac za nešto nepotrebno?
Imam mogućnost priuštiti mu sve novo, ali ne želim. Svake godine kupujem nove zalihe, pa neka na ovaj način nauči da nas, roditelje, sve to košta i da trebamo cijeniti ono što imamo. Ima djece koja za početak nemaju ni bojice.
Želim da moj sin bude odgovoran kada poraste, i da ne baca novac na modu, već da kupuje ono šta mu je zaista potrebno.”
-preuzeto
Odluka da se ne kupuju svi novi školski materijali za početak godine nosi sa sobom značajne pouke o odgovornosti i vrednovanju onoga što imamo. Autorica ovog stava naglašava da njen sin već posjeduje ruksak, pernicu i razne pribore koji su u dobrom stanju, te smatra da nije potrebno trošiti novac na nove stvari kada postoje funkcionalne opcije.
Ovaj pristup nije samo ekonomski, već i obrazovni. Kroz takvu praksu, dijete može naučiti važnost očuvanja resursa i cijenjenja onoga što već ima. U svijetu gdje se često naglašava potrošnja i moda, ovakvo razmišljanje može pomoći mladima da postanu odgovorniji potrošači u budućnosti.
Roditelji često kupuju nove zalihe iz navike, a ne zbog stvarne potrebe, što može dovesti do gubitka vrednovanja predmeta. Autorica takođe ističe da postoje i djeca koja nemaju osnovne školske pribore, čime dodatno naglašava važnost empatije i svjesnosti o privilegijama.
U konačnici, cilj je da se sin nauči da ne baca novac na prolazne trendove, već da se fokusira na praktične i neophodne stvari. Ovaj način razmišljanja može dugoročno uticati na njegovu sposobnost donošenja racionalnih odluka o trošenju novca.
