Nakon mnogo truda i posvećenosti, uspio sam završiti studije na medicinskom fakultetu. Bilo je to ispunjenje mog sna, a još veće zadovoljstvo osjetio sam kada sam se zaposlio u vojnoj bolnici u blizini mog mjesta stanovanja, što mi je omogućilo da živim sa svojim roditeljima. Svakodnevno sam zahvaljivao Allahu, dž.š., na toj blagodati. Kako sam se osjećao stabilno u novoj fazi života, odlučio sam da počnem skupljati novac za mehr, kako bih mogao upotpuniti svoj život sklapanjem braka. Moja majka me često podsticala na tu odluku, željela je vidjeti me sretno oženjenog.
Moj posao u bolnici bio je zadovoljavajući i ispunjavao me na način na koji to teorijsko znanje tokom studija nije moglo. Bolnica je zapošljavala ljude različitih nacija, a moja veza s njima bila je isključivo poslovna. Međutim, zbog moje pozicije kao domaćina, često su me tražili da ih uputim na historijske spomenike, pijace i druga zanimljiva mjesta u našem gradu. Ponekad sam ih vodio i svojoj kući, čime su se naše veze dodatno ojačale. Jednog dana, jedan od britanskih doktora s kojim sam blisko sarađivao, odlučio se vratiti u svoju zemlju jer mu je istekao period rada u bolnici.
Kao što je to običaj, ostali zaposlenici su odlučili organizirati oproštajni skup za njega, i dogovorili smo se da se svečani ispraćaj održi u mojoj bašči. Sve je bilo spremno, ali jedna misao me nije napuštala: “Šta da mu poklonim za oproštaj?” Dugo smo radili zajedno, pa sam smatrao da mu trebam dati poseban poklon. Tada sam se sjetio da doktor voli sakupljati antikvitete. Moj otac ima mnogo takvih predmeta, pa sam mu objasnio situaciju i on mi je drage volje ustupio jedan antikvitet.
Tokom tog razgovora s ocem, moj amidžić mi je predložio: “Zašto mu ne bi poklonio knjigu o Islamu?” Isprva nisam ozbiljno shvatio njegov prijedlog, ali sutradan, dok sam kupovao časopise u knjižari, primijetio sam knjigu o Islamu na engleskom jeziku u izlogu. Riječi mog amidžića ponovno su mi odzvanjale u ušima, pa sam odlučio da je kupim. Knjiga je bila veoma jeftina, što je dodatno olakšalo moju odluku. Na dan oproštaja, stavio sam knjigu uz poklon koji sam već pripremio, kao da je pokušavam sakriti.
Sam oproštaj je bio veoma emotivan, jer nam je doktor bio svima drag zbog svoje dobrote i iskrenosti. Dani i mjeseci su prolazili, a taj događaj je pao u zaborav. Oženio sam se, Allah, dž.š., me blagoslovio djetetom, i život je tekao svojim tokom. Međutim, jednog dana primio sam pismo iz Velike Britanije. Pismo je bilo na engleskom jeziku, pa sam ga čitao polako, trudeći se da razumijem svaki dio. Jedna stvar mi je bila posebno neobična – ime pošiljatelja. Ime mu je bilo Abdurrahman, ali ja nisam poznavao nikoga s tim imenom, osim sebe.
Ponovo sam otvorio pismo i, uz pomoć rječnika, pažljivo ga pročitao. Evo dijela tog pisma:
“Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!
Allah, dž.š., mi je olakšao put do Islama i uputio me u tvoju vjeru… i nikada neću zaboraviti tvoje prijateljstvo. Molit ću Allaha za tebe. Sjećam se knjige koju si mi poklonio prije mog odlaska. Tog dana sam je pročitao i ona je u meni probudila želju da saznam više o Islamu. Od Allahove milosti prema meni je da sam na omotu knjige pronašao adresu izdavača, pa sam ih kontaktirao i zatražio dodatne knjige. Poslali su mi sve što sam tražio, i hvala Allahu, svjetlo Islama je zasjalo u mom srcu. Otišao sam u obližnji islamski centar i prihvatio Islam. Promijenio sam svoje ime u Abdurrahman, po tebi, jer si uz Allahovu pomoć bio uzrok mog prihvatanja Islama. Ako Bog da, ove godine planiram otići u Meku da obavim hadž.
Tvoj brat u Islamu, Abdurrahman.
Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!”
Zatvorio sam pismo, a zatim ga ponovno otvorio i počeo čitati iznova. Sadržaj pisma me duboko dirnuo. Osjetio sam iskrenost u svakoj riječi. Dugo sam plakao, shvativši da je Allah, dž.š., preko mene uputio čovjeka u Islam, a ja sam bio toliko nemaran prema svojim dužnostima prema Njemu. Bila sam tužan, ali i radostan. Radostan što je Allah, dž.š., uputio Abdurrahmana u Islam uprkos mojoj nemarnosti, ali i tužan što sam zanemario svoju odgovornost prema drugima.
Postavio sam sebi pitanje: “Šta bi se desilo kada bi svaki musliman poklonio samo jednu knjigu nekome iz svoje okoline?” Pitanje koje mi ostaje je: “Šta ja radim na tom putu?”
