Dan se polahko bližio kraju, a Aiša je užurbano pripremala sofru za iftar. S vremena na vrijeme bi pogledala na sat, osjećajući kako vrijeme kao da sporo prolazi. Ubrzo se iz daljine začuo glas mujezina, ali je zvuk bio isprekidan, miješajući se sa žamorom prolaznika koji su se kretali ulicama. Bila je šesta noć šewala, a ona je te godine prvi put sama iftarila. Njen muž je prošlog ljeta preselio na Ahiret, a kćerke su se poudale, ostavljajući je samu u kući.
Dok je iftarila, slušala je učenje Kur’ana s audio-kasete. Dok su riječi odjekivale prostorijom, činilo joj se da ove ajete čuje po prvi put, iako je prije mnogo puta čitala njihov prijevod. Nakon što je završila s iftarom, ugasila je kasetu, ali su joj riječi koje je čula i dalje odzvanjale u glavi: “O vjernici, neka vas ne zabave vaši imeci i vaša djeca da ne spominjete Allaha! Oni koji tako rade na velikom su gubitku. Dijelite od onoga što smo vam dali prije nego nekome od vas dođe smrt, pa da onda rekne: ‘Moj Gospodaru, da mi hoćeš (samo) malo odgoditi smrt, pa da dijelim i da budem od dobrih!’ – Ali Allah neće nikom odgoditi kad mu dođe posljednji čas, a Allah zna sve što vi radite.” (Munafikun, 9-11).
Uz dubok uzdah, Aiša je klimnula glavom, potvrđujući sama sebi istinitost tih riječi. Otišla je da uzme abdest, klanjala akšam, a potom se naslonila u fotelju da izuči zikr poslije namaza. Pogled joj je skrenuo na veliki starinski sat koji je glasno otkucavao, remeteći tišinu sobe. Još je bilo vremena do jacije, a ona je osjećala umor kako se nakuplja. Dok je odmarala, iznenada se začulo kucanje na vratima. “La havle ve la kuvete illa billahi – ko bi to mogao biti?” – pomislila je tiho, pitajući se ko bi mogao doći u tako kasno doba.
Nevoljko se podigla i otišla do vrata. Kad je otvorila, ispred nje je stajao mladić, otprilike u tridesetim godinama, crne kose i duge crne brade, s blagim osmijehom na licu. Njegov parfem, sladak i cvjetan, podsjećao ju je na miris behara. Mladić joj nazva selam, a ona brzo popravi mahramu i uzvrati pozdrav, očekujući da se mladić predstavi. Međutim, njegove riječi bile su pravo iznenađenje: “Zar se ti ne bojiš smrti i kaburskog azaba? O, kako vi ljudi malo radite, a puno očekujete! Mislite li da ste uzalud stvoreni i da se svom Gospodaru nećete vratiti? Tvoje vrijeme ističe sutra sa podnevskim ezanom.”
Dok su riječi odzvanjale u njenim mislima, Aiša osjeti hladnoću kako se širi njenim tijelom. Kada je napokon skupila hrabrost da nešto kaže, mladić je već bio otišao, ostavljajući je samu sa uzburkanim mislima. Polako je zatvorila vrata i ušla u sobu. Oči su joj prešle preko poznatog prostora dok je u mislima ponavljala riječi koje je čula. “O moj Bože, zar je sutra kraj?” – pomislila je uplašeno. “Hoće li me sutra posjetiti Melek smrti? Toliko planova, toliko nezavršenih stvari! Nisam ni vratila dug Esmi, a ni Subhija mi još nije halalila zbog onoga što sam pričala o njoj.”
Osjećala je da je vrijeme neumitno protiče, a ona se mučila s mislima o svim svojim propustima. Odlučila je da prvo pospremi kuću, da ne ostavi ništa loše iza sebe, ali se brzo predomislila, shvativši da je važnije klanjati i učiti Kur’an. Podiže Kur’an, ali tada pomisli na svoju djecu. Htjela ih je sve nazvati, upozoriti ih na smrt i odgovornost prema Allahu dž.š. Zehra je bila jedina kćerka koja je klanjala i za nju se nije brinula. Međutim, druge dvije kćerke, Senija i Nermina, bile su daleko od vjere. Senija je radila kao frizerka i nije pokazivala interes za vjeru, dok je Nermina, kao uspješan model, bila posvećena modi i novcu.
Aiša se duboko zabrinula, znajući da će biti pitana za svoju djecu i njihove postupke. Vremena je bilo sve manje, a strah od polaganja računa za sve što je uradila i govorila sve je više obuzimao. Suze su joj tekle niz naborano lice dok se pitala kako će pred Stvoriteljem opravdati svoje postupke. “O Bože, ako mi ne oprostiš, izgubljena sam,” ponavljala je u sebi.
Dok se spremala da udijeli sadaku, osjetila je neizdrživ pritisak na prsima. Sve oko nje se zamračilo, i začula je glas: “Došlo je tvoje vrijeme!” U trenutku panike, slike njenog života prošle su joj pred očima – kćerke, dugovi, neizrečena izvinjenja. Sva djela su bila tu, a onda je sve potonulo u tamu. U tom trenutku, Aiša se naglo trgnu i shvati da je sve bio samo san, ali san pun opomene. Njena soba, sada mračna i tiha, djelovala je kao da je i ona svjedočila tom snu. Zvuk ezana za jaciju prekinuo je njene misli, i ona, obrisavši znoj s čela, požuri da se abdesti. Na sedždi je dugo molila za oprost i još malo vremena kako bi ispravila svoje greške. Iako je bila iscrpljena, kroz suze je ponavljala: “Subhaneke inni kuntu mine-zzalimin, Allahumagfirli – Ti Si od Milostivih Najmilostiviji.”
