Pet sestara Smajić prošle su kroz nevjerojatno tešku sudbinu bježeći iz Vlasenice u Srebrenicu tijekom ljeta 1992. godine, noseći mrtvu majku kroz šumu punih pet dana. Ovu priču je prvi put zabilježio Midhat Dedić, a priča je dospjela u javnost zahvaljujući ispovijesti Osmana Osmića.
Osman Osmić, dok je rat bjesnio u njegovoj domovini, slušao je priču o sestrama Smajić u jednom njemačkom gradu. Ovaj događaj ga je duboko potresao, te je odlučio prenijeti priču dalje. Priča je započela 1993. godine kada je Osmića njegov prijatelj Ismet Čabrić pozvao u svoju kuću kako bi upoznao pet djevojčica iz Vlasenice.
Tih pet djevojčica bile su Ševala (16 godina), Suada, Merima, Nermina i najmlađa, osmogodišnja Ramiza. Nakon što su pobjegle iz Vlasenice, njihova majka Nafa umrla je u šumi. Unatoč strahoti situacije, djevojčice i njihov otac Hasan odlučili su nositi majčino tijelo kroz šumu kako bi je dostojno sahranili na slobodnoj teritoriji. Nosili su je pet dana i noći, prolazeći kroz nevjerojatne poteškoće.
Osman Osmić je kroz suze slušao Ševalinu priču. Ševala je ispričala kako su živjeli mirnim životom u Vlasenici sve dok rat nije došao. Kada su četnici počeli napadati, njihova obitelj, zajedno s ostalim izbjeglicama, krenula je kroz šumu prema Srebrenici. Njihova majka, već bolesna, postajala je sve slabija, ali Ševala i njezine sestre nisu gubile nadu. Nakon što je majka umrla, nastavile su nositi njezino tijelo, odbijajući je ostaviti iza sebe.
Kada su konačno stigle na slobodnu teritoriju, njihova majka je dostojno sahranjena. Osmić je bio duboko dirnut ovom pričom i odmah se zauzeo za djevojčice. Osigurao je Ševali posao, a obitelj Čabrić pružila im je smještaj i podršku.
Osman se kasnije vratio posjetiti djevojčice i bio je zadivljen njihovom snagom i marljivošću. Kuća u kojoj su živjele bila je uredna, vrt pun povrća, a Ševala je preuzela ulogu majke i oca za svoje sestre. Njihova hrabrost i predanost ostavili su dubok dojam na sve koji su ih upoznali.
Dvadeset četiri godine kasnije, novinar je pokušao obnoviti priču. Pronašao je obitelj Čabrić i saznao da su djevojke dobro i zdrave, te da su sve osnovale obitelji i nastavile sa životom. Ramiza, koja je postala psihologinja, i dalje osjeća strah iz tih dana, dok Ševala teško priča o prošlosti. Njihova majka nikada nije pronađena u potpunosti, a otac Hasan ostao je nestao.
Priča o sestrama Smajić ostaje svjedočanstvo o nevjerojatnoj snazi i izdržljivosti, kao i podsjetnik na užase rata. Unatoč tragedijama koje su pretrpjele, ove žene su nastavile živjeti i stvarati nove živote, noćima ispunjene sjećanjima koja ih prate do danas.
