Ne postoji Srebreničanin koji ne zna ko je Ramo Hljebara. Svi mu prilaze, svi žele fotografiju. Za sebe kaže da je normalan, običan čovjek. No, običan nije ni u kom smislu. Ramo Kadrić, u narodu poznat kao Hljebara, iz srebreničkog mjesta Osat, prije rata vozio je Klasov kamion, čuveni tamić. Život nije htio da ostane poznat po hljebu koji je prevozio, nego po mrtvima i ranjenima. Njih preko četiri hiljade.
“To mi je bila više emocija da spasim ljude, izvučem ranjene, nego da idem u akciju. Čim se ja pomolim svi se sklanjaju s puta jer znaju da idem u pomoć. Ja vozim u bolnicu, istovarim, jedne prilike sam dovezao četvero mrtvih i petero ranjenih pred bolnicu, iznose ljude, ja u rikverc s kamionom, granata padne tu, sve ih pobije, to je bilo pred bolnicom. I jednog bolničara ubije, svašta je bilo,” priča svoje ratne bolne uspomene Ramo.
U misiji mu je pomagao tek onaj ko se u trenutku strahote zadesio tu. Čak su mu i pripadnici UNPROFOR-a govorili da nije normalan što to radi, ali dali su mu bar pancir. Ulazio je u sve sokake, vozio pod paljbom, nosio dijelove tijela – nevjerovatno hrabri i humani srebrenički heroj.
“Ja sam išao pa šta bude, šta mi Bog da, ali da spasim ljude. Jedan čovjek kaže, daj povuci brat i otac mi mrtvi. Pusti mrtve, daj mi ranjene da spasim. Uvijek sam težio da prvo ranjene spasim, pa da se vratim po mrtve.”
Nije ga, kaže, bilo strah. Jer preživio je Arkanovce. Namjerili su ga strijeljati još ’92. i to na zidu robne kuće u Srebrenici. Spasio ga je komšija Srbin sa kojim je i danas u kontaktu.
“Objese me za ruke, sat i po su me držali, ispitivali, koješta. Naišao je jedan moj prijatelj Srbin, koji me oteo od njih i spasio. On je rodom sa Sokoca, živio je u Srebrenici 15-ak godina i bili smo mnogo dobri prijatelji. Kada me je vidio, šta je sa mnom, prišao je. Sad smo non-stop zajedno, kad se god vidimo pozdravimo se, obilazimo se,” priča Ramo svoju priču o kojoj bi se mogao snimiti film.
Kamion je ostavio kad je Srebrenica pala. Kamion je ostavio kada je bilo jasno da je Srebrenica pala, krenuo je u šumu. Na putu da se spasi, pregazio je kaže, najmanje četristo mrtvih ljudi. Nije više bilo kamiona kojim bi ih odvezao. I sam se borio za goli život, šest dana i šest noći.
“20 godina putujem svake godine Marš mira, i sve mi je osjećaj onaj, još imam u sebi osjećaj sad će me pucati, eno ih ondje, znam da ih nema, ali imaš u sebi to.”
Njegovo najveće blago su, kaže, ljudi koje je ranjene prevozio kamionom ljekarima, i zahvaljujući njemu su danas živi. Siguran je da će ga kad umre, ispratiti mnogi koji ga vole, a država mu se nije odužila.
“Država se nije ništa zahvalila. Zašto će mi se zahvaliti, što sam ranjen dva puta, što sam ratni invalid? Imam svoje neke malo penzije, to je sve. Mora biti tako. Ne bih volio da se patim, ali ako umrem sad ovdje, svejedno mi je. Smrti se nisam nikad plašio. Bio bih ponosan kad bih umro ovdje, zato što znam šta je bilo ovdje,” kazao nam je Ramo.
Vratio se Ramo Hljebara poslije rata u svoju Srebrenicu i po svoj kamion. Htio ga je sačuvati za vječitu uspomenu, ali kamiona tamo više nije bilo, kao ni hiljade dragih lica koje nažalost nije uspio spasiti.
Ramine oči, koje u trenutku kada zasuze, sakrije, nagledale su se toliko patnje da se nikada ne osuše, a opet je u njima ostalo toliko dobrote i topline kakvu nose samo veliki ljudi. Ramo je jedan od njih. Čovjek koji je trebao prevoziti hljeb, a prevozio je mrtve i ranjene.
pressmediabih
