Muftija Muamer Zukorlić, rahmetli duhovni vođa i mislilac, ostavio je iza sebe brojne poruke koje ostaju aktuelne i danas. Jedna od njih, kratka ali snažna, govori o suštinskoj zabludi modernog čovjeka – utrci za ovosvjetskim, bez kraja i bez smisla.
“Čovjek kaže: Samo da napravim kuću, pa da budem miran,” rekao je muftija. No, kako dodaje, ta “mala želja” rijetko ostane posljednja. Kada čovjek napravi kuću, odmah poželi dućan – mjesto gdje će zarađivati. Ali ni tu nije kraj – jedan dućan postaje dva, pa četiri. Počne se osjećati skučeno u kući koju je sam sanjao, pa gradi veću. Onda dođu planovi za fabriku, investicije, širenje – nikad kraja željama koje ga vuku dalje, dublje u materijalno.
I baš kada pomisli da je “završio sve”, kad je rekao sebi: “Sad ću da uživam,” dolazi – bez najave – Melek smrti. Smrt ne pita za rokove, ni za planove. Ne pita ni jesi li umoran. Dođe tiho, kad se najmanje nadaš.
“Šta si uradio, čovječe?”, pita muftija.
U tom trenutku, otkriva se gorka istina: ni za onaj svijet se nisi pripremio, ni na ovom se nisi stigao odmoriti. Potrošio si život jureći, a da nijednog trenutka nisi istinski živio.
Ova poruka nije samo kritika savremenog tempa života, već poziv na buđenje. Ne protiv ambicije, već protiv pohlepe. Ne protiv rada, već protiv zaborava na ono najvažnije – duhovnu pripremu za vječnost.
Jer, kako je muftija jednom rekao: “Ko misli da ima vremena, taj je već prevaren.”
