Ne traži od nas Uzvišeni da najbolja auta kupujemo, kuće što bolje izgrađujemo, najskuplji nakit nosimo, najatraktivnija mjesta na svijetu posjećujemo, da se dunjalučki gradimo što više pa makar sve to bilo na uštrb vjere.
Uzvišeni Allah od nas traži da Njega obožavamo, Njemu se pokoravamo, Njegovu Knjigu učimo i trudimo se raditi po njoj, Njegove kuće da posjećujemo i o njima se brinemo pa na tome svemu umremo.
Ako nam uz sve to dođe i dunjaluka pa treba i njega da iskoristimo ali nikako na uštrb vjere, pa da sutra budemo uništeni na Onom svijetu a možda nas i na ovom svijetu pogodi kazna.
Živimo u vremenu kad ljudi ulažu na svoja tijela i svoj materijalni dio života mnogo više nego ima potrebe, ljudi kao da su robovi svojih tijela i materijalnih ciljeva, kao da im je to božanstvo i tako se i ponašaju, nema šanse da ne rade na ispunjenju svojih tjelesnih i materijalnih ciljeva.
To se dešava kad ne znaš zašto si stvoren, zaboraviš kako ćeš završiti (pod zemljom), zaboraviš da ćeš oživljen i ispitivan biti (osim onih kojima se Allah smiluje).
Nikad do sad nisam čuo nijednog muslimana kad priča o svojim željama da je rekao da bi volio do kraja života sve namaze u džamiji klanjati.
Nekolicinu sam samo čuo da su rekli da bi voljeli biti hafizi Kur’ana, ovo mislim onda kad smo pričali o ciljevima i kad se iskreno govori o ciljevima, ne spominje se ovakva stvar osim rijetko, ustvari, prerijetko.
Pogubljeni smo, zaboravili naš primarni cilj, kojeg Uzvišeni spominje u Kur’anu:
“A nisam stvorio ni ljude ni džine osim da Me obožavaju…”
