U malom italijanskom gradu Pordenone, sudac je osudio ženu zbog nošenja nikaba, što je prekršilo zakon iz 1975. godine. Incident se dogodio prije tri sedmice kada je četrdesetogodišnja žena albanskog porijekla, koja živi u Italiji od 2000. godine, ušla u gradsku vijećnicu San Vito al Tagliamento. Tamo se održavao sastanak Vijeća mladih, u kojem je učestvovao i njen sin.
Gradonačelnik Antonio Di Bisceglie više puta je zamolio ženu da skine nikab kako bi se identificirala, ali ona je odbila. Policija je tada intervenirala i izvela je iz vijećnice, no žena se otrgla i vratila u salu, što je dovelo do prekida sastanka.
Sudac je prvobitno osudio ženu na četiri mjeseca zatvora zbog narušavanja zakona iz 1975. godine, koji zabranjuje nošenje predmeta na javnim mjestima koji sprječavaju prepoznavanje lica. Međutim, presuda je kasnije preinačena u četveromjesečnu novčanu kaznu od 30.000 eura.
Ovaj zakon, koji je na snazi već gotovo pola stoljeća, osmišljen je kako bi se održao javni red i omogućila identifikacija osoba na javnim mjestima. Incident u Pordenoneu ponovo je otvorio pitanja o pravima i slobodama manjinskih zajednica, posebno muslimanskih žena koje nose nikab kao dio svoje vjerske prakse.
Žena je na sudu tvrdila da je nošenje nikaba njen način izražavanja vjere i identiteta. Međutim, sudac je zaključio da je prekršila zakon i narušila javni red odbijajući se identificirati. Ova presuda izazvala je brojne reakcije u javnosti, od onih koji podržavaju strogu primjenu zakona do onih koji smatraju da je potrebno preispitati zakone u kontekstu savremenih društvenih vrijednosti i ljudskih prava.
Gradonačelnik Di Bisceglie izjavio je da je postupao u skladu sa zakonom i da mu je cilj bio održavanje reda tokom javnog sastanka. Također je naglasio važnost poštovanja zakona od strane svih građana, bez obzira na vjerske ili kulturne razlike.
Ova situacija dodatno je zakomplicirala ionako osjetljive odnose između različitih etničkih i vjerskih zajednica u Italiji. Mnogi zagovornici ljudskih prava ističu da je potrebno pronaći balans između sigurnosti i poštivanja vjerskih sloboda. Debata oko nošenja vjerskih simbola na javnim mjestima nastavlja se, s posebnim fokusom na pronalaženje rješenja koja će poštovati individualna prava i slobode, a istovremeno osigurati javni red i sigurnost.
Ovaj slučaj može poslužiti kao poticaj za sveobuhvatniju raspravu o zakonskim regulativama koje se odnose na nošenje vjerskih simbola i njihovu primjenu u modernim demokratskim društvima.
