Cionistički Izrael slijedi put faraona, koji je, iz straha da Musa, alejhi selam, ne dođe, naredio ubijanje hiljada djece. Međutim, kad je Musa ipak došao, faraon ga je podigao i odgajao u svojoj palači, protiv svoje volje.
Oružje koje Allah želi da iskoristi za uništenje laži i zabluda ne može biti eliminisano putem preventivnih operacija. Allah ima svoje rokove, koji se ne mogu ničim odgoditi. Slično faraonu, cionistička tvorevina Izrael se oslanja na vlastitu moć i oholost, vjerujući da može kontrolisati sudbinu naroda kojeg tlači. Kao što je faraon govorio: “Ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene” (El-Kasas, 38), tako i Izrael vidi sebe kao nepobjedivu silu.
Ali Allah, pored kojeg zaista nema drugog boga, već je pripremio faraonovu sudbinu prije nego što je stvoren. Isto tako, Allah je već zapisao kraj cionističkog Izraela u Levhi Mahfuzu – pomno čuvanoj knjizi. To uključuje dolazak muslimana u Mesdžidul-Aksu i ostavljanje tuge i jada na licima cionista.
Cionistički Izrael prati faraonove korake, vjerujući da je iznad zakona, kao što je faraon govorio: “Ja sam vaš gospodar najveći!” (Ez-Zarijat, 24). Zakoni za njega ne važe, jer on ih je uspostavio. On se ponaša kao vladar svijeta, a rezolucije Vijeća sigurnosti tretira s prezirom, dok se na čekić Međunarodnog suda pravde gleda s podsmijehom. Ipak, to stanje neće trajati zauvijek. Cionistički Izrael slijedi put vlastitog uništenja.
U trenutku kad je faraon rekao: “Pustite mene da ubijem Musaa, a on neka traži pomoć od Gospodara svoga”, (Gafir, 26), on je opravdavao svoje zločine strahom od promjene vjere i izazivanja nereda. Danas, slično, cionistički okupator koristi etničko čišćenje kao opravdanje za zločine, nazivajući ih samoodbranom. S druge strane, kad se potlačeni narod brani, nazivaju ga teroristima.
Ali Allah ne vara, niti Njegova presuda zavisi od toga što mediji iskrivljuju stvarnost. Iako Al-Arabiya ili drugi mediji mogu imati svoje stavove, Allah je taj koji odlučuje koja strana je u pravu. Njegov sud dolazi neminovno, čak i ako mnogi poriču i Njegovu Knjigu nazivaju antisemitskom.
Faraon je vjerovao da borba između istine i laži zavisi od vlasništva nad zemljom, govoreći: “Zar meni ne pripada carstvo u Misiru?” (Ez-Zuhruf, 51). Ali Allah je faraonu jasno pokazao da nepravedno stečena zemlja neće ostati u vlasništvu tlačitelja. U konačnici, istina pobjeđuje, čak i ako laž dominira određeno vrijeme.
Cionistički Izrael danas mjeri istinu prema tome ko posjeduje zemlju. Međutim, zemlja pripada Allahu i On je daje u nasljeđe onima koji su pravedni i pobožni. Zemlja koju cionisti nazivaju obećanom zemljom ih proklinje svakog dana, a doći će trenutak kada će čak i drveće i kamenje progovoriti protiv njih. Iako ljudi danas šute o zločinima, Allahovo obećanje će se sigurno ispuniti.
Zaključak je jasan: Cionistički Izrael slijedi faraonov put, ali ga čeka isti kraj. Allah je strpljiv, ali Njegova pravda je neizbježna. Zlo ne može trajati vječno, a tlačitelj će, kao i faraon, na kraju osjetiti Allahovu kaznu.
