Evropska unija nastavlja s provođenjem Plana rasta za Zapadni Balkan, čiji je cilj ubrzavanje ekonomskih i institucionalnih reformi kako bi zemlje regije postepeno postajale dijelom unutarnjeg tržišta EU. U tom kontekstu, Srbija je dobila značajnu finansijsku injekciju – 51,7 miliona eura direktno je uplaćeno u državni budžet te zemlje kao dio mehanizma pretfinansiranja. Ova sredstva predstavljaju 7% ukupnog iznosa predviđenog za Srbiju u okviru EU Plana rasta, a dodatnih 59 miliona eura biće raspoređeno kroz Investicioni okvir za Zapadni Balkan (WBIF), s naglaskom na modernizaciju infrastrukture širom Srbije.
Zanimljivo je da osim Srbije, i druge zemlje regiona su već počele primati ovu vrstu pomoći. Na listi onih koji su već dobili sredstva nalaze se:
-
Sjeverna Makedonija: 24,4 miliona eura (mart 2025.)
-
Albanija: 30 miliona eura (mart 2025.)
-
Crna Gora: 12,5 miliona eura (maj 2025.)
Pored direktnih uplata, EU je za pomenute države odvojila dodatna sredstva putem WBIF-a, čime će biti finansirani razvojni i infrastrukturni projekti. Raspodjela je sljedeća:
-
Sjeverna Makedonija: 28,1 milion eura
-
Albanija: 34,5 miliona eura
-
Crna Gora: 14,4 miliona eura
Uoči dodjele pomoći, Evropska komisija pažljivo prati sprovođenje ključnih reformi u ovim zemljama. Fokus je na osnovnim slobodama, vladavini prava, unaprjeđenju poslovnog ambijenta i digitalnoj i zelenoj tranziciji. Sve zemlje koje ispune tražene kriterije imaju mogućnost pristupa ovim sredstvima.
U oštrom kontrastu s navedenim primjerima, Bosna i Hercegovina se našla na margini ovog procesa. BiH još uvijek nije dostavila konačnu Reformsku agendu, što je ključni preduslov za dobijanje sredstava iz ovog EU mehanizma. Iako je Evropska komisija već ranije uputila poziv domaćim vlastima da ubrzaju proces dostavljanja dokumenta, do sada se nije desio nikakav suštinski napredak.
Komisija je eksplicitno naglasila da BiH mora:
-
Finalizirati i dostaviti plan reformi.
-
Usvojiti ključne zakone iz oblasti vladavine prava.
-
Imenovati glavnog pregovarača s EU kako bi se mogao otvoriti put prema definisanju pregovaračkog okvira.
Za razliku od BiH, Priština takođe još nije dobila sredstva, ali iz nešto drugačijih razloga. Naime, Kosovo mora ispuniti određene proceduralne zahtjeve, uključujući ratifikaciju Sporazuma o Instrumentu i Sporazuma o zajmu, kako bi dobilo pristup fondu. Međutim, njihov napredak se percipira kao tehničko pitanje, dok je u slučaju BiH problem dublje političke prirode.
Pojedini analitičari i mediji u BiH komentarisali su da je činjenica da je Srbija, unatoč svojoj sve izraženijoj proruskoj politici, nagrađena finansijskim sredstvima, dok je BiH ostavljena po strani, dodatni udarac za ionako složen politički ambijent u zemlji. U kontekstu geopolitičkih dešavanja i sve učestalijih zamjerki na račun Beograda, ovaj potez Evropske komisije izaziva sumnju u konzistentnost evropske politike prema regionu.
S druge strane, posmatrači ukazuju da EU ne nagrađuje retoriku, već isključivo tehnički napredak i ispunjenje konkretnih obaveza. Iako političke poruke nisu zanemarive, Unija nastoji zadržati pragmatičan pristup i usmjeriti pažnju na efikasnost administracija, implementaciju reformi i usklađenost s evropskim normama.
Zaključno, situacija u kojoj se nalazi BiH pokazuje koliko su unutrašnji nesporazumi i nedostatak koordinacije veliki kamen spoticanja u procesu evropskih integracija. Dok susjedi koriste finansijske instrumente za unapređenje infrastrukture i ubrzanje reformi, BiH ostaje zarobljena u administrativnoj i političkoj paralizi. Ako se želi izbjeći dugotrajnija izolacija u procesu integracija, ključno je da domaće institucije u najkraćem roku preuzmu odgovornost i naprave konkretne iskorake ka usklađivanju sa zahtjevima iz Brisela.
Osim izostanka konkretnih reformskih koraka, dodatni problem za Bosnu i Hercegovinu predstavlja njena nefunkcionalna politička struktura, što ozbiljno otežava bilo kakav dogovor unutar institucija. Tročlano Predsjedništvo, brojne političke partije sa suprotnim interesima i međuentitetske napetosti rezultiraju u čestoj blokadi ključnih odluka. Upravo zbog toga, čak i kada se pojavi politička volja u određenim segmentima vlasti, ona se vrlo brzo neutralizira opstrukcijama sa druge strane. Takav obrazac političkog ponašanja direktno utiče na sposobnost BiH da blagovremeno i učinkovito odgovori na zahtjeve EU, uključujući izradu i dostavu reformskih dokumenata. Bez temeljne promjene političke kulture i fokusa na zajednički interes, BiH će i dalje biti na marginama evropskih procesa, bez konkretne koristi za svoje građane.
S druge strane, primjer Srbije, koja je uprkos kritikama zbog sve izraženije povezanosti s Rusijom i ograničenom usklađenošću sa zajedničkom vanjskom politikom EU, ipak uspjela dobiti značajna sredstva, ukazuje na to da je Evropska komisija spremna nagraditi tehničku efikasnost bez obzira na šire političke nijanse. Time se šalje snažna poruka da birokratski kapaciteti i spremnost na implementaciju konkretnih projekata trenutno imaju veću težinu od političke simbolike. Ovakav pristup, iako pragmatičan, otvara prostor za kritiku da se vrijednosti na kojima EU navodno insistira, kao što su demokratski principi, sloboda izražavanja i usklađenost s vanjskopolitičkim stavovima Unije, stavljaju u drugi plan. U konačnici, to može dodatno obeshrabriti one snage u BiH koje zagovaraju reforme, jer se pokazuje da rezultati nisu vezani isključivo za ideološki pravac, već prije svega za administrativnu brzinu i političku volju za izvršavanje zadataka koji dolaze iz Brisela.
