Kada čak i meleki zaplaču
Jednom je živjela djevojka koja je studirala islamske nauke na univerzitetu u jednoj od zemalja Zaljeva. Njeno ime je bilo poznato među onima koji su cijenili njeno znanje i pobožnost. Imala je prelijep glas i svake večeri bi učila Kur’an, što je bilo pravo zadovoljstvo za svakog vjernika koji bi je slušao. Njena majka je svake večeri stajala ispred vrata njene sobe, uživajući u harmoniji njenog milozvučnog glasa dok je učila svete stihove.
Vrijeme je prolazilo, a djevojka je nastavila sa svojom praksom, sve dok jednog dana nije oboljela. Bolest je bila teška i njena porodica je bila prisiljena da je smjesti u bolnicu. Unatoč naporima ljekara i njege koju je primala, djevojka je preminula nakon nekoliko dana.
Ova vijest je pogodila njenu porodicu kao grom iz vedra neba. Posebno teško je bilo njenoj majci, čije je srce bilo ispunjeno dubokom tugom. Prvi dan žalosti bio je izuzetno težak, činilo se kao da je svaki sat trajao cijelu vječnost. Kada su svi koji su došli izraziti saučešće otišli, majka je, slomljenog srca, otišla do sobe svoje kćeri. Bilo je oko jedan sat poslije ponoći. Kako se približavala vratima, začula je tihi plač koji je dopirao iznutra, zvukovi su bili nejasni ali brojni.
Uplašena i zbunjena, majka nije imala hrabrosti da uđe. Sljedećeg jutra, podijelila je svoje iskustvo s ostatkom porodice. Svi su se okupili i uputili prema sobi, ali nisu našli ništa neobično. Međutim, sljedeće noći, u isto vrijeme, majka je opet čula iste zvukove. Obavijestila je svog muža, a on joj je predložio da zajedno provjere šta se dešava pred svitanje.
Pred sabah su otišli do sobe, ali nisu primijetili ništa čudno. Majka je potom odlučila potražiti savjet svoje prijateljice učiteljice. Učiteljica joj je savjetovala da se obrati učenjaku (šejhu) i ispriča mu šta se dogodilo. Poslušala je savjet i šejh je pristao da posjeti njihov dom i prisustvuje u vrijeme kada su se zvukovi javljali.
Kada je šejh stigao, zajedno su se uputili prema sobi preminule djevojke. Obavijestili su ga da je djevojka svake večeri učila Kur’an. Kako se šejh približio sobi, začuo je isti plač koji je majka opisivala i oči su mu se napunile suzama. Porodica je bila zbunjena i pitala ga zašto plače.
Šejh, sa tugom u glasu, odgovorio je: “Allahu ekber! Ovi zvukovi su plač meleka. Meleki su svake noći dolazili i slušali učenje Kur’ana vaše kćerke, uživali su u njenom prelijepom glasu. Sada, kada su ostali bez tog glasa, tuguju. Allah je najveći! Neka joj je sretno zbog visokog položaja koji je stekla kod Allaha.”
Ova priča je postala poznata u njihovoj zajednici, kao podsjetnik na snagu vjere i posvećenosti, te na duboku povezanost između ljudi i meleka. Djevojčin život i smrt postali su inspiracija mnogima, potičući ih da se posvete svojoj vjeri i učenju Kur’ana, znajući da meleki slušaju i cijene svaki napor uložen na Allahovom putu.
