Priča o Meleku Smrti i Njegovim Doživljajima
Jednog dana, Gospodar upita meleka smrti da li je ikada osjetio različite emocije prilikom obavljanja svoje dužnosti. Melek smrti odgovori: “Da, jednom sam se nasmijao, jednom sam plakao, a jednom sam se uplašio.” Gospodar ga upita da objasni te situacije.
Melek smrti započe pričom o trenutku kada se nasmijao. “Jednom sam došao da uzmem dušu čovjeku koji je upravo naručio cipele od obućara. On je rekao obućaru da mu napravi cipele koje će moći nositi cijelu godinu. Nasmejao sam se jer sam znao da neće dočekati ni trenutak da ih obuče – morao sam mu uzeti dušu prije nego što je mogao isprobati te cipele.”
Zatim, Gospodar ga upita zašto je plakao. Melek smrti reče: “Bilo mi je naređeno da uzmem dušu jednoj ženi. Našao sam je u pustinji kako drži svoje novorođenče. Sačekao sam dok ga je spustila na tlo, usred beživotne pustinje. Uzeo sam joj dušu dok je dijete plakalo, ostavljeno samo na nemilosrdnom pijesku. Plakao sam zbog sudbine tog bespomoćnog djeteta koje je ostalo bez majke.”
Na kraju, Gospodar ga upita šta ga je uplašilo. Melek smrti odgovori: “Jednom sam trebao uzeti dušu jednom od Tvojih učenih ljudi. Kad sam se približio njegovoj sobi, zatekao me blještavi sjaj koji je izbijao iznutra. Svaki put kad bih se približio, ta svjetlost bi me prisilila da se povučem. Bojao sam se tog sjaja dok sam mu uzimao dušu.”
Gospodar mu tada reče: “Znaš li ko je bio taj učenjak? To je bilo ono dijete koje si ostavio u pustinji kada si uzeo dušu njegove majke. Ja sam ga zaštitio i brinuo se o njemu cijelo vrijeme, nikada ga nisam prepustio sudbini.”
Ova dirljiva priča oslikava različite emocije koje čak i melek smrti može osjetiti tokom svog zadatka. Njegov susret s čovjekom koji je naručivao cipele podsjeća nas na neizvjesnost ljudskog života i kako planovi mogu biti prekinuti iznenadnom smrću. Plač zbog napuštenog djeteta ističe sažaljenje i ljudskost meleka smrti, dok je njegov strah pred svjetlošću učenjaka znak poštovanja prema svetosti i pobožnosti.
Gospodarova posljednja rečenica podsjeća nas na Njegovu milost i brigu prema svakom stvorenju. Dijete koje je ostalo samo u pustinji postalo je veliki alim pod Allahovom zaštitom, dokaz da je Božija briga prisutna čak i u najtežim trenucima.
Kroz ove tri priče, vidimo kako se u islamu prepliću sudbine i kako svaka duša ima svoj put pod Božijim okriljem. Melek smrti, iako obavlja težak zadatak, suočava se s trenucima radosti, tuge i straha, što ga čini ne samo izvršiteljem Božije volje već i svjedokom ljudske sudbine.
