Politička Kriza u Bosni i Hercegovini: Analiza i Perspektive
U svijetu političke analize, postoje trenuci kada se na površinu izbace pitanja koja su često ignorisana ili potisnuta. Jedan od takvih trenutaka je trenutna situacija u Bosni i Hercegovini (BiH), koja se suočava s izazovima koji se ne mogu zanemariti.
Jasmin Mujanović, priznat politički analitičar, ukazuje na “burne spekulacije” koje se tiču mogućih političkih promjena, što otvara širok spektar pitanja o budućnosti ove zemlje.
U ovom trenutku, politička scena BiH nalikuje na labirint, gdje se ključne odluke donose iza zatvorenih vrata, a građani ostaju bez pravih informacija o tome šta ih očekuje.
U svojoj analizi, Mujanović je istakao ključnu ulogu visokog predstavnika Christiana Schmidta, čiji mandat, prema njegovim riječima, “faktički završen”. Ova izjava dolazi u trenutku kada se postavlja pitanje o opstanku Ureda visokog predstavnika (OHR) u BiH, kao i o mogućim promjenama u političkom pejzažu.
Zabrinjavajuće je to što se postavljaju pitanja hoće li doći do imenovanja novog visokog predstavnika ili će OHR napustiti BiH, ostavljajući iza sebe neizvjesnost koja bi mogla dodatno destabilizovati situaciju.
OHR je, od svog osnivanja, igrao važnu ulogu u održavanju političke stabilnosti, a njegov eventualni odlazak mogao bi otvoriti Pandorinu kutiju etničkih sukoba koji su, nažalost, dio svakodnevice u BiH.
Mujanović naglašava da bi ukidanje OHR-a i Bonskih ovlasti moglo ostaviti BiH u “nefunkcionalnom ustavno-pravnom okviru”, što bi imalo dalekosežne posljedice po sve građane. U ovom kontekstu, važno je pomenuti i to da se u BiH ne radi samo o političkim odlukama, već i o svakodnevnom životu običnih ljudi.
Promjene u političkom sistemu direktno utiču na ekonomiju, obrazovanje i zdravstvenu zaštitu, a u situaciji gdje politički lideri teže isključivo svojim interesima, građani postaju žrtve takvih igara.
Navedene promjene dolaze u kontekstu sve češćih političkih kriza, uključujući i one unutar entiteta Republike Srpske i Federacije BiH, gdje se situacija dodatno komplikuje postojanjem različitih političkih interesa. Ovi interesi često su u sukobu s potrebama i pravima običnih građana, što dodatno otežava situaciju.
Jedan od ključnih trenutaka u analizi Mujanovića je upitna budućnost Schmidtovih odluka koje bi mogle dodatno pogoršati situaciju. On se posebno osvrće na mogućnost treće intervencije u izborni zakon koja, prema njegovim riječima, može “nagraditi HDZ i dodatno etnizovati sistem”.
Ove tvrdnje ukazuju na potencijalnu opasnost od daljnje polarizacije društva, što bi dodatno otežalo već krhke odnose između različitih etničkih grupa.
U posljednjih nekoliko godina, pitanja vezana za izborni zakon i pravdu postala su centralna tačka sukoba između etničkih stranaka, a svaka promjena u ovim zakonima može imati dalekosežne posljedice za demokratske procese u BiH.
Ako politike favorizuju određene etničke grupe, to može dovesti do osjećaja marginalizacije i otuđenosti među drugim grupama, što bi moglo rezultirati dodatnim tenzijama na terenu.
Osim toga, Mujanović ukazuje na važnost pitanja državne imovine. Njegova procjena da bi eventualno “rješenje” ovog pitanja moglo legalizovati preuzimanje državne imovine u korist entiteta postavlja ozbiljna pitanja o budućnosti federalne strukture BiH.
Takvi potezi, posebno u kontekstu koja favorizuje političke ambicije HDZ-a i SNSD-a, mogli bi se smatrati nagradom za njihove etnonacionalističke ciljeve. Na primjer, pitanje državne imovine često je korišteno kao sredstvo za jačanje entitetskih kontrola nad resursima, što može imati dugoročne posljedice na socijalnu pravdu i raspodjelu bogatstva u zemlji.
Ova situacija dodatno otežava već osjetljive odnose između različitih etničkih zajednica i može dovesti do daljnje destabilizacije.
Međutim, Mujanović ne propušta ukazati na to da “nikada u savremenoj historiji BiH popuštanje pred zahtjevima srpskih i hrvatskih nacionalista nije donijelo rezultate”. Ova izjava izaziva ozbiljno promišljanje o metodi pristupa i rješavanja etničkih tenzija unutar BiH.
U kontekstu međunarodnih odnosa, on naglašava da trenutni planovi ne uključuju ništa što bi moglo biti korisno za Bošnjake, niti se čini da postoji stvarni napredak u provođenju presuda Evropskog suda za ljudska prava.
Ovaj nedostatak napretka stvara osjećaj defetizma među građanima koji se bore za svoja prava, dok istovremeno stvara plodno tlo za radikalizaciju i ekstremizam, što je dodatno zabrinjavajuće u političkom okruženju BiH.
Na kraju, Mujanović izražava zabrinutost zbog političke irelevantnosti “probosanskih” stranaka, uključujući Trojku, SDA, DF i SBiH. Njihova nesposobnost da oblikuju jasan politički stav prema međunarodnim partnerima može imati dugoročne posljedice po BiH.
“Biti samo posmatrač vlastite irelevantnosti čin je političkog samoranjavanja”, zaključuje Mujanović, naglašavajući potrebu za jasnom strategijom koja bi omogućila proaktivan pristup u oblikovanju budućnosti BiH.
Ova analiza ukazuje na to da bi probosanske stranke trebale redefinirati svoje ciljeve i strategije kako bi se suočile s izazovima koji ih očekuju i kako bi mogle bolje zastupati interese građana.
U ovom kontekstu, jasno je da su pred BiH teške odluke i izazovi koji zahtijevaju hrabrost, odlučnost i viziju. Kako se politička scena nastavlja razvijati, neophodno je da svi akteri, uključujući međunarodne partnere, prepoznaju važnost stabilnosti i održivosti u ovoj regiji.
Bez adekvatnog pristupa i saradnje, BiH bi se mogla suočiti s daljnjim izazovima koji bi mogli ugroziti mir i sigurnost njenih građana. Politička odgovornost, participacija građana i kritička analiza trenutne situacije ključni su elementi koji mogu omogućiti izgradnju stabilnijeg i pravednijeg društva u Bosni i Hercegovini.
