Zašto su muslimani danas zaostali? Pogledajte šta piše o ulizicama i kukavicama
Da li danas muslimani uopće slijede islam?
Islam se od svojih početaka borio protiv praznovjerja i brzo ga iskorijenio na širokom prostranstvu ondašnjeg svijeta. Postavio je jasne granice između vjere i praznovjerja. Međutim, u mnogim muslimanskim domovima i srcima, praznovjerje je našlo utočište, a kasnije se razvilo u trgovinu vjerom putem raznih zapisa i amuleta. Postavlja se pitanje: da li je islam odgovoran za zaostajanje islamskih naroda, ili je upravo odsustvo prakse islama u svakodnevnom životu uzrok tog nazadovanja?
Islam zahtijeva hrabrost i otpor prema nasilju. Iz 39. ajeta sure Eš-Šura zaključuje se da muslimani ne smiju pokleknuti pred nasiljem. Kur’an izričito poziva na to, a hiljade primjera iz islamske prošlosti to potvrđuju. Nažalost, današnje muslimansko društvo je puno kukavica i ulizica, bilo da su domaći ili strani. Hiljade građana Bagdada koji su bez otpora pošli na mongolsku klaonicu sigurno već odavno nisu slijedili pravi islam.
Islam je zabranio alkohol, ali se on proizvodi, toči i konzumira u mnogim islamskim zemljama, ostavljajući pustoš na porodičnom i društvenom planu. Islam je propisao bratstvo među muslimanima, ali su muslimani nesložni; neki se međusobno sukobljavaju u korist stranih interesa. Islam je ženi priznao dostojanstvo i visok stepen samostalnosti, a u nekim stvarima i potpunu ravnopravnost. Prve muslimanske žene su pratile svoje muževe u bitke i bodrile ih svojim klicanjem, kao što je bio slučaj u bici na Jarmuku 634. godine, gdje su muslimani izvojevali odlučnu pobjedu nad Heraklijem. Jedan od najstarijih univerziteta u svijetu, “Karavijun” u Fesu, Maroko, osnovale su dvije muslimanke. Nasuprot tome, položaj žene u nekim muslimanskim zemljama danas je primjer ugnjetavanja i bespravlja.
Islam je proklamovao da zemlja pripada zajednici, svim muslimanima. Međutim, manjina moćnih je prigrabila najveći dio zemlje za sebe, ostavljajući milione seljaka bez posjeda. Prije agrarne reforme u Iraku 1958. godine, 82% obradive zemlje držali su veleposjednici, dok je 1,4 miliona seljaka bilo potpuno bez zemlje. Slična situacija bila je u mnogim muslimanskim zemljama. Islam kaže: “Muslimani su braća”, ali feudalac i kmet nisu braća.
Islam je proklamovao da u imanju bogatih ima dio koji pripada siromašnima, što bi, ako se dosljedno primjenjuje, smanjivalo socijalne razlike. Međutim, mnogi islamski gradovi pružaju prizore istovremene raskoši i bijede. Islam kaže: “Nije musliman onaj ko prenoći sit dok je njegov susjed gladan.” U nekim muslimanskim zemljama broj hronično pothranjenih ljudi doseže i do 20%, dok njihova “braća” po vjeri žive u luksuzu.
Islam je stvorio halifu, a on se pretvorio u kralja nad kraljevima. Prve halife, Ebu Bekir i Omer, bi sigurno osudili svoje “nasljednike” koji su se povukli iza debelih zidova svojih dvoraca, smišljajući pljačkaške pohode umjesto džihada. Pismo halife Omera jednom od namjesnika u Kufi jasno pokazuje njihov sud. Narodi imaju vlade kakve zaslužuju; vlast raznih emira i kraljeva ili korumpiranih civila u nekim islamskim zemljama pokazuje da je “nešto trulo” u samome narodu. Samo hrabre sreća prati, a dobri i zdravi narodi imaju dobre vlade.
Muhamed a.s. je rekao: “Od trojice sudaca najmanje dvojica zaslužuju Pakao”. Svaka vlast kvari ljude, a njenom razornom utjecaju može se suprotstaviti samo vjera u Boga i stalno obnavljanje moralnih vrijednosti. Narod mora imati sredstva da brzo prepozna i ukloni sa vlasti one koji zaslužuju Pakao.
Islam se digao protiv praznovjerja i brzo ga iskorijenio, povukavši jasnu granicu između vjere i praznovjerja. Ali u mnogim muslimanskim domovima, praznovjerje je našlo utočište. Muhamed a.s. je organizirao opismenjavanje muslimana, a prvi muslimani su preveli čitave biblioteke sa latinskog i grčkog jezika. Nasuprot tome, neki nazovi islamski vladari danas ograničavaju školstvo, pokušavajući neznanjem služiti islamu.
Na prosvjetu se u većini islamskih država daje vrlo malo – prosjek je oko 1% nacionalnog dohotka. Da bi se nadoknadilo zaostajanje, potrebno je povećati ovaj iznos 4-5 puta. Islam je težio stvaranju zajednice solidarnosti kroz vjeru u Boga, namaz, džemat, post, zekat i hadž. Međutim, stvarnost pokazuje društvo sastavljeno od siromašnih seljaka, samoživih bogataša i intelektualaca koji su postali stranci u vlastitoj zemlji.
Muhamed a.s. je govorio: “Na dvije se stvari grozim: na neznalicu koji je pobožan i na učenjaka koji ne vjeruje”. Jedan stranac je rekao: “Kad bi Allahov Poslanik ustao sada iz groba i vidio šta su njegovi sljedbenici uradili sa njegovim dinom, sigurno bi se užasno rasrdio i prokleo sve one koji su u tome učestvovali”.
Ovo stanje nije rezultat primjene islama, nego odbacivanja islama. Ako je odsustvo islama dovelo do nazadovanja, povratak islama mogao bi značiti novi duh i svjetliju eru za islamske narode. Pitanje savremenosti islama je ključno – da li njegove osnovne zasade odgovaraju daljnjem pravcu istorijskog razvoja?
Islam nije preživio, već je i danas savremen, kao što su njegove osnovne zasade i pet islamskih šarta. Prvi šart očituje vjeru u Boga. Albert Ajnštajn je vjerovao u Boga, pokazavši da vjera nije karakteristična samo za prošla vremena. Namaz nije samo molitva, već škola discipline, zajedništva i solidarnosti. Islamski post ima pedagoška, medicinska i socijalna značenja, a zajednica smatra javno kršenje posta povredom unutrašnje kohezije. Zekat je porez u korist siromašnih, a hadž je najveći skup ljudi, potencijalno važan faktor zbližavanja i upoznavanja naroda.
Muslimanski narodi danas trebaju poruke islama kao i jučer. Na svim stranama islamskog svijeta pojavljuje se nova volja za preporod. Svaki musliman pozvan je da bude učesnik u tom preporodu.
