Zaplače majka često zbog djece, ali djeca to nikad ne saznaju. Zato što majka krije suze, ne želeći ih brigom opteretiti. Ali djeca majku opterete brigom, bolom i suzama…
Zašto djeco?
Zašto ne mislite o majci, kao najvrijednijem ovozemaljskom poklonu koji vam je Bog dao?
Zašto tek na njenom mezaru suze lijete? Zašto sve shvatite kad je prekasno?
Prekasno za poljubac, za zagrljaj, prekasno za rijeci: Majko, žao mi je, halali mi…
Mezar ne progovara, zemlja se ne otvara…
Majka više nije tu…Preuzeto
R. Č.
Ova poruka je snažan podsjetnik na neizmjernu ljubav i žrtvu majki, koje često pate u tišini, skrivajući suze kako bi sačuvale sreću svoje djece. Majka je često ta koja nosi teret svih briga, pritisaka i boli, ne želeći da time opterećuje one koje najviše voli. Njeno srce je uvijek tu za djecu, bez obzira na vlastite boli ili umor.
Zašto djeca ponekad zaboravljaju ovu ljubav? Možda zbog užurbanog života, možda zbog vlastitih problema, često zaboravljaju da je majka najveći dar i podrška koju su dobili.
Kroz ovaj tekst, postavlja se pitanje zašto se često kajemo tek kad bude prekasno. Na majčinom mezaru mnogi shvate težinu svojih djela i neizgovorenih riječi. Tek tada dolaze kajanja, želje za još jednim zagrljajem, za riječima izvinjenja i zahvalnosti. Nažalost, tada mezar ostaje nijem, i zemlja se ne otvara da vrati priliku koja je propuštena.
Ovo je poziv da danas cijenimo, volimo i poštujemo svoje majke – da ne čekamo sutra, jer sutra može biti prekasno. Majka je poklon, vrijedniji od bilo čega na ovom svijetu, i taj poklon treba voljeti, čuvati i poštovati dok je još s nama.
