Geopolitički prevrati na Bliskom istoku: Analiza vojnih dešavanja u Siriji
U posljednjim mjesecima, vijesti iz Sirije postale su predmet intenzivne analize i rasprava među stručnjacima za međunarodne odnose i vojne strategije. Istaknuti analitičar i poznavalac Bliskog istoka, Jahja Muhasilović, nedavno je gostovao u emisiji ‘Istraga sedmice’ na Hayat televiziji, gdje je iznio svoja zapažanja o trenutnim vojnim dešavanjima na istoku Sirije. Njegova analiza fokusira se na dramatične promjene u regionalnom poretku snaga i posljedice tih promjena na geopolitičku dinamiku.
Uočljivo je da su snage lojalne Damasku, uz aktivnu podršku Turske, uspjele u izuzetno kratkom vremenskom periodu potisnuti Sirijske demokratske snage (SDF). Prema Muhasiloviću, ovaj vojni ishod nije iznenadila, budući da je postojala dugotrajna nezadovoljstva među arapskim plemenima koja žive južno od Hasake, a koja su se osjećala marginalizovano pod vlašću SDF-a. Ova situacija ukazuje na složenost etničkih i političkih odnosa unutar Sirije, gdje se često propusta ključna uloga arapskih plemena u oblikovanju regionalne vlasti. Pojedinačni vođe ovih plemena, kao i njihovi interesi, igraju ključnu ulogu u odlučivanju o budućnosti regiona.
Strateška važnost istočnih teritorija
Zauzimanje ključnih područja kao što su Raka i teritorije istočno od Eufrata ima značajan strateški i ekonomski značaj. Ova područja su bogata naftom, koja je ranije bila osnova financiranja ISIL-a i SDF-a. Vraćanjem ovih resursa pod kontrolu Damaska, ne samo da se rješava problem nestašice električne energije i goriva, nego se također vraća ekonomska moć u ruke vlade u Damasku. Muhasilović ističe da bi povratak kontrole nad ovim resursima mogao dugoročno stabilizovati region, ali i otvoriti nova pitanja o budućim sukobima između različitih aktera u Siriji. Uzimajući u obzir geopolitičke interese različitih država, mogućnost sukoba nad ovim resursima ostaje veoma realna.
Uloga Sjedinjenih Američkih Država i Turske
Prema Muhasiloviću, ključni faktor u ovom razvoju događaja bila je prešutna saglasnost Sjedinjenih Američkih Država. Iako su Amerikanci zadržali određeno vojno prisustvo, postalo je jasno da bez Turske, koja je bila ključna kopnena sila, ne mogu kontrolisati sjeveroistok Sirije.
Turska je kroz godine uspješno konsolidovala sirijsku opoziciju, pružajući im logističku i vojnu podršku, čime je postala neizostavan faktor na terenu. Muhasilović naglašava da je SDF napravio stratešku grešku odbijanjem integracije u sirijsku državu i insistiranjem na širokoj autonomiji, što je na kraju dovelo do njihovog brzog kolapsa.
Ova situacija otvara pitanje o budućem statusu SDF-a i mogućim pregovorima s Damaskom kako bi se izbjegla dalja destabilizacija regiona.
ISIL kao faktor destabilizacije
Iako je teritorijalni kalifat ISIL-a uništen, Muhasilović upozorava da ova organizacija i dalje predstavlja ozbiljnu sigurnosnu prijetnju. Preostale ćelije ISIL-a aktivne su, posebno u pustinjskim područjima, i mogu se ponovno aktivirati kao sredstvo za dugoročnu destabilizaciju Sirije.
On također ukazuje na interes Izraela da Sirija ne postane stabilna i funkcionalna država, jer su kontinuirani nemiri i fragmentacija u zemlji očigledno u skladu sa njihovim geopolitičkim ambicijama. U tom kontekstu, moguće vojne akcije i širenje tampon-zona postaju opravdane, posebno u pravcu Golana.
Ova dinamika dodatno komplikuje situaciju i otežava bilo kakve napore ka mirnom rješavanju sukoba.
Promjene u regionalnom poretku
U svjetlu svih ovih događaja, Muhasilović tvrdi da se na Bliskom istoku odvijaju značajne promjene u pogledu regionalnih odnosa. Turska postaje vodeća sila, dok Iran gubi svoj utjecaj. Saudijska Arabija prepoznaje potrebu za saradnjom s Turskom i Katarom, unatoč ranijim tenzijama.
Ova promjena paradigme može se objasniti geopolitičkim realizmom, gdje je Iran izgubio status dominantne prijetnje, dok se savez Emirata i Izraela sve više suočava s izazovima saudijskih interesa. U ovom kontekstu, kontrola strateških tačaka, poput Bab el-Mandeba, postaje ključna za buduće vojne operacije ovih država.
Ove promjene također ukazuju na pomak u odnosima između tradicionalnih saveznika, što može otvoriti nove mogućnosti za mir i stabilnost u regionu, ali i izazvati daljnje sukobe.
Na kraju, analize Muhasilovića jasno ukazuju na to da Bliski istok ulazi u novu fazu, gdje se stari savezi raspadaju, a novi formiraju. Sirija se, u tom smislu, može smatrati poligon za redefinisanje regionalne moći, a Izrael se suočava s izazovima koji bi mogli utjecati na njegovu dugoročnu sigurnost i stabilnost. U svijetu gdje je sve manje predvidljivo, a interesi država se stalno prepliću, pitanja o budućnosti Bliskog istoka ostaju otvorena i zahtijevaju pažljivu analizu i promatranje. Ova kompleksnost zahtijeva od međunarodne zajednice da pronađe sveobuhvatne strategije koje će adresirati uzroke sukoba, a ne samo njihove posljedice.
