Politička dinamika između Turske i Bošnjaka: Ispod površine prijateljstva
U savremenom političkom pejzažu Balkana, odnos između Turske i Bošnjaka predstavlja složen splet interesa, koji se često ne poklapa s emotivnim izjavama i javnim gestama. Turski predsjednik Redžep Tajip Erdoan stekao je reputaciju kao politički vođa koji otvoreno podržava Bošnjake, posebno kada je riječ o sjećanju na genocid u Srebrenici. Njegove riječi tokom obilježavanja godišnjica genocida, kada je izjavio da će se boriti za Bošnjake i da će stotinu miliona Turaka stati u njihovu zaštitu, izazvale su veliku pažnju i emotivnu reakciju u javnosti. Međutim, ovakve izjave često ostavljaju dojam da su više usmjerene na domaću političku scenu u Turskoj nego na konkretne akcije koje bi trebale slijediti.
U tom kontekstu, postavlja se pitanje koliko je ta podrška stvarna. U trenutnom političkom okruženju BiH, gdje lider SNSD-a Milorad Dodik provodi politiku koja uključuje ozbiljna kršenja ustavnih principa, reakcije iz Turske su često izostale. Dodik, koji je poznat po svojim kontroverznim izjavama i postupcima, najavljivao je formiranje vlastite vojske i preuzimanje kontrole nad vojnim objektima Oružanih snaga BiH. Turska, koja je do sada bila percipirana kao zaštitnik Bošnjaka, ne reaguje na ove prijetnje, što dovodi u pitanje iskrenost Erdoanove podrške. Ova tišina može značiti da su unutrašnji politički motivi jači od izazova koji dolaze iz BiH.
Osim što se govori o političkoj podršci, važno je napomenuti da postoje i drugi faktori koji oblikuju odnose između Turske i Bošnjaka. Naime, ekonomska dimenzija u vezi sa Turskom i Bosnom i Hercegovinom je značajna. Turska posjeduje značajne ekonomske interese u BiH, koji nadmašuju političke ciljeve. Primjer za to je prodaja BH Telecoma turskoj kompaniji Turk Telecom, što ukazuje na to da su ekonomski faktori veoma važni u ovoj vezi. Hadžović ukazuje da bi Turska mogla koristiti svoj politički utjecaj kao sredstvo za ostvarivanje ekonomskih ciljeva, a to može dodatno postaviti pitanje o pravoj prirodi njihovog odnosa s Bošnjacima. Ekonomski interesi često prevladavaju nad humanitarnim i etičkim razlozima, što dovodi do sve većih sumnji u autentičnost podrške.
Štaviše, odnosi između Turske i bošnjačkih političkih stranaka, osobito SDA i njenog lidera Bakira Izetbegovića, često se doživljavaju kao simbiotski. Izetbegović se čini kao lider koji je spreman na suradnju s Turskom, ali postoji percepcija da to čini zbog vlastitih političkih interesa. Ovaj odnos može uključivati predizborne skupove za turske izbore u BiH i duboku penetraciju turskog utjecaja u različite sfere života u BiH, uključujući medije, kulturu i politiku. Tako se postavlja pitanje da li Izetbegović kao vođa Bošnjaka zaista zastupa interese svoje zajednice ili se više fokusira na jačanje vlastitog položaja uz pomoć Turske.
U svjetlu svih ovih kompleksnosti, nameće se pitanje: ko stvarno profitira od ovih odnosa? Kritičari smatraju da Bošnjaci mogu biti podložni političkim igrama, gdje se njihove sudbine koriste kao instrumenti prolaznih interesa. Dok se Bošnjaci suočavaju s ozbiljnim prijetnjama, Turska, pod vođstvom Erdoana, ne pokazuje volju da se suprotstavi tim izazovima, što ostavlja dojam da je zaštita Bošnjaka samo retorika. Na terenu, situacija se pogoršava, a Bošnjaci se suočavaju s izazovima koji mogu ugroziti njihov opstanak. U tom kontekstu, podrška iz Turske koja se izražava kroz retoriku može na kraju ispasti nedovoljna.
Na kraju, kako ističe Hadžović, budućnost Bošnjaka i Bosne i Hercegovine leži u jačanju vlastitih institucija i političkog odgovornog ponašanja. Političke igre i vanjski utjecaji mogu donijeti kratkoročne koristi, ali dugoročna stabilnost i sigurnost moraju se graditi na unutrašnjem jedinstvu i solidarnosti. Dok se odnosi između Turske i BiH razvijaju u skladu s geopolitičkim interesima, važno je da Bošnjaci razmotre stvarne posljedice svojih političkih odluka, a ne da se oslanjaju na vanjske partnere koji možda imaju svoje, često skrivene, motive. U tom smislu, ključno je da Bošnjaci razviju samopouzdanje i snagu da se bore za svoja prava i interese, umjesto da se oslanjaju na podršku koja može biti više simbolična nego stvarna.
