Na vanrednoj sjednici održanoj četvrtog maja 2023. godine, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine donijelo je odluku da se peti maj 2023. godine proglasi danom žalosti u čitavoj državi. Ova odluka donesena je kao odgovor na tragičnu smrt osam učenika i pripadnika osiguranja u osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” u Beogradu, što je bio događaj koji je potresao cijelu regiju.
Autor teksta, Muhamed Redžić, osvrće se na ovaj slučaj i postavlja pitanje zašto Vijeće ministara nije pokazalo jednaku odlučnost i jedinstvo u proglašenju dana žalosti povodom masakra u Sanskom Mostu, gdje su tri osobe brutalno ubijene. Autor ističe da, iako su politički predstavnici Bosne i Hercegovine brzo reagirali na tragediju u Beogradu, njihova reakcija na sličan događaj unutar vlastite zemlje, u Sanskom Mostu, bila je daleko manje odlučna i vidljiva.
Sanski Most, općina koja je udaljena oko 360 kilometara od Sarajeva, možda nije tako popularna ili politički značajna kao glavni grad, ali zaslužuje jednako poštovanje i pažnju, naročito s obzirom na historijski doprinos koji je ovaj kraj dao Bosni i Hercegovini. Autor podvlači da se mnogi još uvijek sjećaju doprinosa Krajine u oslobađanju zemlje tokom rata, ali se pita da li Bosna danas cijeni ono što je Krajina dala.
Redžić se kritički osvrće na činjenicu da su politički lideri brzo pružili podršku žrtvama u Beogradu, dok su na masakr u sanskoj gimnaziji reagirali s neobičnom pasivnošću. On sugeriše da je ta podrška često motivirana političkom koristima, a ne iskrenom empatijom i moralnom odgovornošću. Za razliku od Beograda, Sanski Most nije metropola koja privlači pažnju, a to, kako autor smatra, utiče na reakciju političara.
U daljnjem toku teksta, autor podsjeća na važnost Sanskog Mosta i njegovih stanovnika tokom rata, spominjući preko 20 logora i mjesta zatočenja koja su postojala na tom području. On ističe da se političari ne prisjećaju ni tih događaja, pa je stoga teško očekivati da će suosjećati sa žrtvama nedavnog masakra u gimnaziji.
Na kraju, Redžić kritizira zanemarivanje ovog dijela zemlje u mnogim aspektima, od pomoći u poplavama do ulaganja u obrazovne institucije. On zaključuje da, iako proglašenje dana žalosti ne bi vratilo živote ubijenih, takva gesta bi pokazala barem malo poštovanja prema Sanskom Mostu, što, kako autor sugeriše, politički predstavnici nisu bili voljni učiniti.
