U islamskom svijetu postoje različiti pristupi liječenju od sihra (čarolije) koji su usklađeni sa šerijatskim propisima. Najpoznatiji i najsigurniji način je rukja, koja uključuje učenje određenih ajeta iz Kur’ana. Međutim, mnogi ljudi postavljaju pitanje da li su ispravne metode koje uključuju zapise, učenje na vodu, ili ispisivanje ajeta kao način liječenja od sihra, ili je takva praksa potpuno zabranjena po šerijatskom pravu. Nažalost, mnogi hodže i imami koriste ove metode kako bi stekli materijalnu dobit, često iskorištavajući naivne ljude koji vjeruju u učinkovitost tih zapisa. Neka vas Allah dž.s. nagradi za traženje ispravnog znanja, amin!
Kada govorimo o zapisima, talismanima i amuletima, moramo razumjeti da su oni prisutni među ljudima od davnina i da se smatraju jednim od najrasprostranjenijih oblika praznovjerja. Upotreba tih predmeta pokriva gotovo sve aspekte ljudskog života, od rođenja do smrti, i od bolesti do zdravlja. Ljudi koriste talismane i zapise u nadi da će im donijeti sreću, zaštitu, ili uspjeh u različitim životnim situacijama, poput polaganja ispita, zaštite od opasnosti, ili uspješnog poslovanja. No, bez obzira na popularnost ovih praksi, važno je postaviti pitanje njihove ispravnosti u islamu.
Učenje rukje, koje je zasnovano na Kur’anu i dovama, je dozvoljeno i preporučeno kao način liječenja sihra, uroka i džinskog djelovanja. Islamski učenjaci su složni u tome da rukja, kada se pravilno praktikuje, predstavlja dozvoljen način liječenja, uz uvjet da osoba vjeruje da stvarni učinak dolazi od Allaha, a ne od samog čina rukje. Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, jasno je rekao da rukja nije problematična sve dok ne sadrži elemente širka (mnogoboštva).
Međutim, zapisi, talismani i amuleti imaju drugačiji status. Prva vrsta zapisa uključuje one na kojima su napisani imena džina, geometrijske figure, ili čak kur’anski ajeti, ali su ti ajeti napisani na neispravan način, poput obrnutog reda. Također, ovi zapisi mogu uključivati predmete poput narukvica ili lančića koji se nose s vjerovanjem da donose sreću ili štite od zla. U ovim slučajevima, nema razilaženja među islamskim učenjacima da su takvi zapisi zabranjeni i da predstavljaju širk, čak i ako osoba vjeruje da su oni samo sredstvo koje koristi Allah za donošenje dobra ili otklanjanje zla.
Druga vrsta zapisa uključuje one na kojima su napisani ajeti iz Kur’ana ili dozvoljene dove. Oko ove vrste zapisa postoji podijeljeno mišljenje među učenjacima. Neki učenjaci smatraju da je dozvoljeno praviti i nositi takve zapise, oslanjajući se na stavove određenih ashaba i tabi’ina. Oni tvrde da, dok god se vjeruje da je Allah taj koji donosi korist, a ne sam zapis, nema problema u njihovom korištenju.
Međutim, drugi učenjaci, među kojima su Ibn Tejmije, Ibnul-Kajjim i mnogi savremeni učenjaci, smatraju da su čak i ovi zapisi zabranjeni. Njihov stav temelji se na općoj zabrani nošenja zapisa i talismana koja je došla u mnogim vjerodostojnim hadisima. Osim toga, oni tvrde da nošenje zapisa može otvoriti vrata prema većim grijesima i praznovjerjima, te da nošenje zapisa koji sadrže Kur’an može dovesti do nepoštovanja svetog teksta kada se nosi u neprimjerenim situacijama, poput ulaska u toalet.
Na kraju, iako postoji razilaženje u mišljenjima učenjaka, jače je mišljenje da je nošenje zapisa sa ajetima iz Kur’ana zabranjeno. Ova zabrana ne bi trebala izazvati sukobe ili neprijateljstvo prema onima koji se bave ovim praksama, ali je važno upozoriti ih na moguće posljedice i neispravnost takvih djela. U konačnici, ibret i pouka leže u tome da se držimo onoga što je jasno propisano u šerijatskim tekstovima, a to je izbjegavanje svega što vodi ka širku, bilo malom ili velikom.
