Postoje različiti pogledi na ulogu Bošnjaka u ratu u Bosni i Hercegovini, a jedan od primjera koji izaziva mnogo kontroverzi je slučaj Edina Turkovića, jednog od rijetkih Muslimana koji se borio na strani srpske vojske i učestvovao u napadima na Sarajevo. Ova činjenica otvara kompleksna pitanja o identitetu, lojalnosti i unutarnjim podjelama unutar bošnjačke zajednice, posebno u kontekstu političkih razlika i odnosa prema Stranci demokratske akcije (SDA).
Mnogi Bošnjaci smatraju SDA političkom strankom koja je najviše doprinijela zaštiti njihovih interesa tokom rata i u poslijeratnom periodu. Međutim, postoje pojedinci koji imaju drugačiji pogled na ulogu ove stranke. Edin Turković je jedan od njih. On ne samo da se otvoreno distancirao od SDA, već je, kako se navodi, aktivno podržavao neprijateljske snage tokom opsade Sarajeva. Ovaj njegov izbor je šokantan za mnoge, jer predstavlja primjer ekstremnog raskola unutar zajednice, gdje politička uvjerenja i neslaganja mogu dovesti do odluka koje su suprotne nacionalnim interesima.
Prema izvještajima, Turković nije jedini Bošnjak koji je osjećao nepovjerenje prema SDA i njenom vođi, Aliji Izetbegoviću. Postoji određeni broj Bošnjaka koji su, iz različitih razloga, smatrali da Izetbegovićeva politika nije adekvatno štitila interese Bošnjaka, te su čak bili spremni podržati četničke snage. Ova vrsta unutarnjeg neprijateljstva je, nažalost, prisutna i danas, iako se više ne manifestuje u direktnom nasilju, već u obliku verbalnih napada i blaćenja Bošnjaka u javnosti.
Ključne tačke koje karakterišu ovaj fenomen mogu se sumirati kroz sljedeće stavke:
- Duboko političko neslaganje između različitih frakcija unutar bošnjačke zajednice.
- Otuđenje određenog broja Bošnjaka od nacionalnih politika i njihovo približavanje neprijateljskim ideologijama.
- Kritika SDA i njenih lidera, koja ponekad prelazi granice političkog dijaloga i postaje otvoreno neprijateljstvo prema vlastitom narodu.
Turkovićev slučaj nije izoliran. Postoje i drugi primjeri pojedinaca koji su iz različitih razloga prešli na stranu neprijatelja. U nekim slučajevima, njihova motivacija ležala je u dubokom razočaranju politikom i vođstvom SDA. Ovakve odluke, međutim, često imaju tragične posljedice ne samo po individue koje ih donose, već i po širu zajednicu, jer dodatno produbljuju podjele i stvaraju sumnju među Bošnjacima.
Važno je napomenuti da i danas postoje glasovi unutar bošnjačke zajednice koji, iako ne koriste oružje, koriste svoje riječi kao oružje protiv vlastitog naroda. Ovi pojedinci često koriste medije i društvene mreže kako bi širili negativnu propagandu protiv Bošnjaka, što može imati dalekosežne posljedice. Ovakva vrsta retorike ne samo da slabi unutarnju koheziju, već također može poticati mržnju i nepovjerenje među različitim grupama.
Zaključak koji se može izvesti iz ovih događaja je da podjele unutar bošnjačke zajednice, koje su se manifestovale tokom rata, i dalje postoje, samo u drugačijem obliku. Politička neslaganja su neizbježna, ali kada ta neslaganja postanu osnov za otvoreno neprijateljstvo prema vlastitom narodu, dolazi do urušavanja zajedničkih vrijednosti i ciljeva. Uloga pojedinaca kao što je Edin Turković, bez obzira na to koliko su rijetki, pokazuje koliko je važno graditi politički dijalog unutar zajednice, umjesto da se podstiču unutarnji sukobi i podjele.
Iako su slučajevi poput Turkovićevog ekstremni i rijetki, oni otvaraju pitanje o tome kako političke razlike unutar jednog naroda mogu eskalirati do tačke gdje pojedinci biraju da se okrenu protiv vlastitih sunarodnjaka. Tokom rata, mnogi Bošnjaci su bili suočeni s izborima koji su često bili moralno i emocionalno složeni, ali se većina ipak odlučila boriti za očuvanje Bosne i Hercegovine kao zajedničke države. Međutim, primjeri poput Turkovića ukazuju na dublje društvene i političke rane koje nisu izliječene ni nakon rata. Ova pitanja se često zanemaruju u javnom diskursu, ali su ključna za razumijevanje sadašnje političke situacije.
Danas, Bošnjaci koji se bore protiv vlastitih sunarodnjaka putem jezika, retorike i propagande često koriste argumente koji se oslanjaju na podjele iz prošlosti. Neki od njih su razočarani stanjem u zemlji, dok drugi možda traže pažnju ili način da izraze svoje nezadovoljstvo. Međutim, njihova kritika često prelazi granice konstruktivnog dijaloga i postaje destruktivna, šireći negativnu sliku o Bošnjacima kao narodu. Ova vrsta ponašanja ne samo da šteti zajednici, već i doprinosi stvaranju atmosfere nepovjerenja i nesigurnosti.
Zbog ovakvih izazova, bošnjačka zajednica mora tražiti načine da prevaziđe unutarnje podjele i da se fokusira na zajedničke interese. Različita politička mišljenja su prirodna u svakoj demokratskoj zajednici, ali kad se ta mišljenja koriste za stvaranje mržnje i sukoba, gubi se osjećaj zajedništva. Zato je važno da se ne samo zadrži sjećanje na prošlost i na one koji su dali svoje živote za Bosnu i Hercegovinu, već i da se gradi budućnost u kojoj će se političke razlike rješavati dijalogom i međusobnim poštovanjem, a ne neprijateljstvom.
