Priča koja je zauvijek promijenila moj život: Aiša, ljubav koja nije bila od ovoga svijeta
Jednog dana, sasvim slučajno, moj život se promijenio na način koji nikada nisam mogao predvidjeti. Naime, u staroj džamiji gdje sam redovno odlazio na sabah i akšam, pojavio se neko nov. Bila je to mlada žena, i odmah sam je zapazio. Uvijek bih je primijetio dok sam izlazio iz džamije; stajala bi pored puta, blago se osmjehivala, a naši pogledi bi se sreli. Prošlo je nekoliko dana u tom tihom razumijevanju, sve dok nisam skupio hrabrost da joj priđem.
Kad sam joj konačno prišao, zapanjilo me koliko je bila prelijepa. Njeno ime bilo je Aiša, i dolazila je izdaleka, kako je rekla, zbog nekog posla. Njen glas bio je poput muzike, tako blag i prijatan, da bih mogao provesti sate slušajući je. Od tog trenutka, postala je neizostavan dio mog dana. Svakog sabaha i akšama trčao bih u džamiju, ali ne samo zbog molitve – želio sam je vidjeti, makar na trenutak, makar progovoriti nekoliko riječi s njom.
Naša druženja su postala češća. Krenuli smo u duge šetnje po gradu, prvo oko džamije, a zatim dalje, sve dalje od mahale, izvan pogleda radoznalih prolaznika. Razgovarali smo o svemu i svačemu, i iako sada ne mogu precizno sjetiti svih tema, sjećam se topline i bliskosti koja je isijavala iz svakog njenog govora. Činilo mi se kao da je poznajem oduvijek.
Jednog dana, nakon što sam joj izrazio ljubav i počeo joj donositi male poklone, Aiša mi je darovala predivnu serdžadu. Bio je to dar koji me potpuno iznenadio – prelijepa, starinska serdžada s izvezenom zlatnom arabeskom, koja je mirisala na nešto prepoznatljivo i blago. U tom trenutku shvatio sam koliko mi znači, koliko je zavladala mojim srcem. Njeno prisustvo postalo je centar mog svijeta, a ja sam se sve više i više vezao za nju.
Međutim, kako je vrijeme prolazilo, Aiša je počela pokazivati znakove tuge. Svaki put kad bih pričao o našim zajedničkim planovima, oči bi joj se ispunile suzama. Naša posljednja noć zajedno bila je posebno teška. Zatražila je da je dotaknem, samo na trenutak, kao da je taj dodir bio nešto što joj je prijeko potrebno. Osjetio sam njenu hladnu i mehku jagodicu na svom prstu, a tada sam shvatio da nas nešto neizbježno razdvaja.
Sutradan, Aiša nije došla. Pomislio sam da je možda ljuta zbog mog odbijanja da pređemo granicu fizičkog dodira, ali duboko u sebi znao sam da je nešto drugo u pitanju. Kad sam kasnije tog dana pronašao poruku od nje, shvatio sam da je otišla zauvijek. Pokušao sam je pronaći, raspitivao se po mahali, ali niko nije znao ništa o njoj. Čak ni kuća u kojoj je tvrdila da živi više nije postojala.
U očaju sam se obratio starom efendiji Jakubu, koji mi je otkrio strašnu istinu. Aiša, ta predivna žena koja je potpuno zaokupila moje srce, možda nije bila ljudsko biće. Jakub efendija je objasnio da sam mogao naletjeti na džinna ili prikazu, koja je uzela ljudski oblik kako bi me zavela. Serdžada koju mi je poklonila bila je natopljena starinskim mirisom perzijskog ambera, mirisom koji koriste oni koji imaju posla s džinnima.
Prošle su godine, a ja još uvijek nosim tu serdžadu sa sobom. Čuvam je kao dragocjenost i nikada ne dozvoljavam nikome da na njoj klanja osim mene. Svaki put kad osjetim njen miris, sjetim se Aiše, njenog osmijeha, i one ljubavi koja je bila toliko snažna, ali istovremeno i nedostižna. Aiša je ostala dio mog srca, tajna koju nosim sa sobom, podsjetnik na ljubav koja je možda bila više od obične ljubavi – možda je bila ljubav koja dolazi izvan ovog svijeta.
