Poruka koja se odnosi na odnos prema političkom lideru, koji se ne poštuje zbog brojnih razloga, prenosi snažnu emociju i nezadovoljstvo koje proizlazi iz ličnih i kolektivnih iskustava. U uvodu se jasno naglašava da osoba koja piše ne može iskazati nikakvu ljubav niti poštovanje prema lideru koji je izgubio tu privilegiju svojim postupcima. Iako su od malih nogu učeni da vole i poštuju, u ovom slučaju to nije moguće jer dotični lider ne zaslužuje niti ljubav, niti poštovanje.
Osoba izražava stav da lider nije samo nepoštovan, već je i potpuno neuvažen zbog svog ponašanja prema narodu iz kojeg potiče. “Ne uvažavam te jer si drzak i neodgovoran prema narodu iz kojeg i sam potičeš,” izjava je koja pokazuje duboko razočaranje. Narod kojem lider pripada zaslužuje bolje, ali umjesto toga, suočen je s nebrigom i neodgovornošću.
Jedan od ključnih razloga zašto se ne može poštovati navedeni lider jeste činjenica da je Republika Srpska, koju on zastupa, izgrađena na zločinu i genocidu. “Ne uvažavam te jer znaš da je ta tvoja takozvana Republika Srpska napravljena na zločinu i genocidu.” Ova rečenica direktno aludira na mračnu prošlost koja uključuje masovna stradanja, a lider je prikazan kao neko ko se ne suočava s tim, već to prikriva i odbija priznati. Takvo ponašanje dodatno umanjuje njegovu vrijednost i integritet.
Osim toga, lider se optužuje za kaljanje časti poštenih i časnih Srba. Na taj način, on ne samo da nije prepoznao greške prošlosti, već je direktno doprinio pogoršanju ugleda čitavog naroda. “Ne uvažavam te jer si okaljao čast i obraz poštenih i časnih Srba,” navodi se, čime se ističe da su nečiji pojedinačni postupci u stanju narušiti kolektivni identitet i dostojanstvo naroda.
Posebno emotivan dio poruke odnosi se na liderovo nepriznavanje genocida i zločina koji su se dogodili. Pošiljalac poruke smatra da je lider propustio priliku da spasi čast svog naroda time što nije priznao zločine. Ova činjenica dodatno produbljuje jaz između pošiljaoca i lidera. Genocid u Srebrenici, zločini u Vlasenici, Prijedoru, Brčkom i Zvorniku, te opsada Sarajeva samo su neki od događaja koji su ostavili trajne rane na duši bosanskog naroda.
U daljem izlaganju, osoba ističe lične razloge za nepoštovanje, kao što su iskustva njene porodice. Navodi kako ne može poštovati lidera zbog svoje bake, majke, rodbine i voljenih koji su je učili ljubavi i časti. Njena veza s porodičnim naslijeđem, posebno s uspomenama na bijelu ružu šerbetušu i bosansku avliju, simbolizira ljepotu i mir koji su uništeni politikom i ratnim stradanjima. Ova intimna, emocionalna veza s prošlošću ukazuje na duboko ukorijenjeno razočaranje zbog uništenja života, ognjišta i domova.
Također, autorica poruke ukazuje na nepravdu prema svojim komšijama i prijateljima koji se drugačije mole Bogu. Religijske i kulturne razlike nisu trebale biti povod za sukobe, ali su postale oružje u rukama onih koji nemaju obraza i časti. Lista se nastavlja sa:
- Jaukom i suzama bosanskih majki, očeva, sinova i sestara.
- Patnjom i boli bosanskog naroda kroz povijest.
- Razaranjem zajedništva i uništavanjem generacija koje su živjele u miru.
Dalje, pošiljalac optužuje lidera da je stvorio mit o “ugroženosti srpstva”, tvrdeći da nikada nisu bili ugroženi, već su bili časni, čestiti, poznati i priznati. Ovaj dio poruke jasno ukazuje na to da je osjećaj ugroženosti vještački stvoren kako bi opravdao destruktivne politike. Ovaj “ugroženi” narativ koristi se kao paravan za opravdanje nasilja i podjela, što pošiljalac ne može prihvatiti.
Na kraju, poruka se usmjerava na ključni problem – liderovo negiranje same zemlje u kojoj živi. “Ne uvažavam te jer ne voliš zemlju u kojoj si se rodio.” Osoba ističe apsurdnost situacije u kojoj lider svako jutro ustaje i odlazi na spavanje u Bosni i Hercegovini, zemlji koju negira i koju ne priznaje kao svoju domovinu. Ova kontradikcija jasno pokazuje nesklad između liderovih djela i stvarnosti u kojoj živi.
Zaključak poruke sumira osnovnu misao: živjeti u zemlji koju negiraš znači negirati samog sebe. Ova snažna rečenica rezimira duboko ukorijenjenu frustraciju i razočaranje koje osjeća autorica prema političkom lideru. Negiranje Bosne i Hercegovine nije samo negiranje jednog entiteta ili naroda, već i negiranje svih njenih ljudi, historije, kulture i naslijeđa.
Poruka završava s jasnim stavom da takvo ponašanje zaslužuje samo nepoštovanje, jer je lider svojim djelovanjem i retorikom potpuno izgubio povjerenje i ljubav svog naroda. Autorica ne mrzi, jer mržnja nije nešto što ona zaslužuje, ali ne može ni da uvažava onoga ko negira njeno pravo na dostojanstven život u njenoj zemlji.
