U posljednjim sedmicama politička scena u Republici Srpskoj dodatno se uzburkala nizom događaja koji su pokazali koliko je borba za vlast kompleksna i koliko se opozicija i vlast nalaze u svojevrsnom previranju. U središtu pažnje nalazi se izborni proces i kandidature, ali i optužbe o vezama pojedinih političara sa režimom Milorada Dodika. Najnovije izjave Nebojše Vukanovića, lidera Liste za pravdu i red, bacile su dodatno svjetlo na odnose unutar opozicije, ali i na strategiju Dodikovog SNSD-a.
Vukanović u razgovoru iznosi stav da je Siniša Karan, dojučerašnji ministar unutrašnjih poslova RS i kandidat SNSD-a za prijevremene izbore za predsjednika RS-a zakazane za 23. novembar, samo poslušnik Milorada Dodika. On podsjeća da je Karan već decenijama u različitim režimima bio lojalan onima na vlasti – od perioda bivše Jugoslavije, kada je bio inspektor državne bezbjednosti, do današnjeg vremena kada je, kako navodi, na usluzi Dodiku i njegovom sistemu vlasti. Prema riječima Vukanovića, Karan je uvijek bio “izvršilac zadataka” i simbol kontinuiteta režimske poslušnosti.
Posebno je naglasio detalj sa suđenja Dodiku pred Sudom BiH, kada je upravo Karan bio svjedok. Dodik je, tvrdi Vukanović, pred sudijama otvoreno ponižavao Karana, naređivao mu da šuti i optuživao ga za vlastite probleme. Ovaj primjer, prema Vukanoviću, jasno pokazuje kolika je Dodikova moć nad svojim saradnicima i koliko je Karan spreman da trpi poniženja zarad političkog opstanka.
Što se tiče mogućih kandidatura unutar SNSD-a, dugo se spekulisalo da bi na izborima mogli nastupiti Igor Dodik, sekretar SNSD-a i sin Milorada Dodika, ili Željka Cvijanović, visoka funkcionerka te stranke. Vukanović, međutim, ističe da bi Igor Dodik doživio potpuni politički debakl. On, prema njegovim riječima, nema harizmu, niti je popularan u narodu, pa čak ni unutar same stranke. Dodik stariji je toga svjestan i zato ga nije želio “žrtvovati” na ovim izborima. Igor će, smatra Vukanović, i dalje ostati u sjeni, djelujući iz pozadine uz pomoć funkcije sekretara SNSD-a.
Paralelno sa SNSD-om, opozicija se suočava s unutrašnjim lomovima. PDP, jedina stranka koja bojkotuje prijevremene izbore, nalazi se pred izazovom opstanka ujedinjene opozicione platforme. Dodatno se u javnosti spominje mogućnost formiranja novog političkog pokreta sa ljudima poput Dejana Kojića, koji je dao ostavku u Demokratskom savezu, i Igora Radojičića, bivšeg predsjednika Skupštine RS i gradonačelnika Banjaluke. Upravo tu Vukanović prepoznaje opasnu strategiju Draška Stanivukovića, lidera PDP-a i gradonačelnika Banjaluke.
Prema Vukanovićevim riječima, Stanivuković pravi partnerstvo s ljudima koji su decenijama bili stubovi Dodikovog režima. Kao primjer navodi Igora Radojičića, koji je osam godina bio predsjednik Skupštine u vrijeme donošenja najrigidnijih zakona, te Dejana Kojića, aktuelnog gradonačelnika Pala, koji nikada javno nisu kritikovali Dodikov sistem. Upravo zato Vukanović tvrdi da Stanivuković ide u pravcu stvaranja pokreta koji bi se mogao nazvati “pokret za vlast”, jer mu je cilj da se okruži političarima iz oba tabora, bez obzira na njihove ranije veze sa režimom.
Stanivuković, prema ovim kritikama, sjedi na dvije stolice. On navodno želi osigurati što veći broj poslanika, koristeći pri tome ogromne finansijske resurse kojima raspolaže kroz budžet grada Banjaluke. Prema Vukanoviću, Stanivuković je u prethodne četiri godine “okrenuo” preko milijardu maraka, a do kraja mandata taj iznos bi mogao dostići milijardu i po. Takva sredstva, dodaje on, predstavljaju osnovu za jačanje političke moći i kupovinu podrške.
U isto vrijeme, Stanivuković vodi borbu i na lokalnom nivou protiv političkih protivnika poput Vlade Đajića i Ljube Ninkovića, koji su u sukobu i sa Dodikom i sa SNSD-om. Međutim, Vukanović tvrdi da Stanivuković održava dobre odnose i sa ljudima iz vlasti, poput Nenada Stevandića, pa čak i sa samim Dodikom, što dodatno zbunjuje opoziciono biračko tijelo.
Na kraju, Vukanović zaključuje da Stanivuković zapravo čeka rasplet narednih izbora: ako pobijedi opozicija, on će biti uz njih, a ako pobijedi Dodik, približit će se njemu. Ovakva strategija, smatra on, pokazuje da je cilj Stanivukovića samo vlast i pozicija, bez obzira na političke principe.
Kada se sumira sve navedeno, može se izdvojiti nekoliko ključnih tačaka:
-
SNSD bira Karana jer je poslušan i pouzdan, a ne Igora Dodika koji nema podršku.
-
Igor Dodik ostaje u sjeni, ali zadržava utjecaj kroz funkciju sekretara.
-
Stanivuković gradi mrežu partnerstava s ljudima iz Dodikovog kruga, što Vukanović ocjenjuje kao opasan plan.
-
Opozicija se fragmentira, a mogućnost novog političkog pokreta dodatno mijenja odnose snaga.
Zaključno, politička scena RS-a ulazi u novu fazu neizvjesnosti. Dok SNSD pokušava očuvati vlast kroz provjerene i poslušne kadrove, opozicija se bori sa unutrašnjim podjelama i nejasnim strategijama svojih lidera. Vukanovićeve optužbe jasno pokazuju koliko su lične ambicije, partnerstva iz sjene i borba za resurse presudni faktori u definisanju buduće političke slike Republike Srpske.
