Pitanje infrastrukturnih ulaganja u Republici Srpskoj ponovo je izazvalo oštre reakcije, posebno iz redova opozicije. Zastupnik u Narodnoj skupštini RS, Nebojša Vukanović, javno je izrazio ogorčenje i nevjericu zbog, kako navodi, otvorene nepravde u raspodjeli javnih sredstava i kreditnih garancija. Njegov istup dolazi nakon što je Vlada Republike Srpske na svojoj 128. sjednici usvojila odluke koje se tiču novih kreditnih zaduženja za autoputeve u sjevernim dijelovima entiteta, dok je istok — naročito Hercegovina — ponovo ostao zapostavljen.
Konkretno, Vlada je prihvatila inicijative za izdavanje državnih garancija u iznosu od gotovo 352 miliona eura, namijenjenih JP „Autoputevi Republike Srpske“ za dvije dionice:
-
Brčko – Bijeljina, dužine 17 kilometara, uz kreditno zaduženje od 119 miliona eura;
-
Vukosavlje – Brčko, dužine 33 kilometra, sa dodatnih 232.944.468,86 eura zaduženja.
Zadužena su dva ministarstva – Ministarstvo saobraćaja i veza te Ministarstvo finansija – da sprovedu sve potrebne procedure u vezi s izdavanjem garancija.
Međutim, ono što je izazvalo posebno negodovanje kod Vukanovića jeste potpuni izostanak bilo kakvih sredstava za istočne krajeve Republike Srpske. Uprkos tragičnim događajima, uključujući smrti uzrokovane odronima, urušavanjem puteva i lošim saobraćajnim stanjem u Hercegovini, nijedna odluka Vlade nije se odnosila na rekonstrukciju ili sanaciju tih dionica. Vukanović smatra da je riječ o gruboj diskriminaciji i nepristojnom zanemarivanju građana iz tog dijela entiteta.
Njegova reakcija je bila izrazito emotivna i oštra:
„Ovakav bezobrazluk, drskost, beskrupuloznost vlasti, maćehinski odnos prema građanima u istočnom dijelu Srpske i Hercegovini je prešao sve granice.“
Ukazuje i na to da su ulaganja u infrastrukturu potpuno fokusirana na sjeverozapadne krajeve, dok se Hercegovina sistematski izostavlja, što za njega predstavlja direktnu provokaciju i poniženje.
Pored infrastrukture, Vukanović se osvrnuo i na manipulativnu praksu vlasti da kroz određene medijske poruke stvori lažni utisak aktivnosti. Kao primjer navodi:
-
najave o rekonstrukciji mosta kod Rogatice, koji je već potpuno urušen,
-
najave o provjerama sigurnosti puta Foča – Gacko, kao rezultat sastanaka sa načelnicima bliskim SNSD-u,
-
te relativizaciju saobraćajnih nesreća, koje se prikazuju kao posljedice isključivo alkohola, preticanja i brzine, dok se zanemaruje uloga loše putne infrastrukture i odrona.
Posebno je problematična situacija u Berkovićima i Bileći, gdje su građani ostali bez vode zbog nestručnih radova kineskih firmi, koje su navodno oštetile izvor i kavernu. Posljedice su, kako navodi:
-
više od deset dana bez vodosnabdijevanja,
-
otežani uslovi života i higijene,
-
doveden u pitanje rad Mljekare Pađeni, čija sudbina direktno utiče na stotine zaposlenih i poljoprivrednika u regionu.
Uprkos svemu, Vukanović izražava razočaranje što građani ostaju pasivni i apatični, ne pokazujući ni osnovnu spremnost da, makar simbolično, izraze otpor kroz proteste ili blokade puteva. Njegova je ocjena da je korupcija, institucionalna nepravda i kontinuirana zloupotreba vlasti stvorila stanje duboke apatije iz koje se, kako kaže, ni najgore tragedije ne uspijevaju izvući narod na ulicu.
Na kraju, on upozorava da bi uzrok brojnih saobraćajnih problema, uključujući učestale odrone na putu Foča – Gacko, mogli biti i radovi koje kineske kompanije izvode u okviru projekta Hidroelektrane Bistrica. Iako je riječ o strateškom projektu, Vukanović smatra da se ni tu ne vodi računa o lokalnom stanovništvu i sigurnosti saobraćaja.
Zaključak njegovog istupa je jasan i zabrinjavajući – vlast, umjesto da bude servis građana, koristi mehanizme države kako bi podmirila partijske i regionalne interese, dok se istočna Hercegovina i njen narod sustavno marginalizuju. U tom kontekstu, upućuje poruku koja nije samo politička, već i društvena:
„Nažalost, ni sve pogibije, stradanja i užasi ne mogu pokrenuti narod da se podigne i pobuni iz apatije.“
Vukanovićev govor jasno otkriva duboku frustraciju koja proizilazi iz osjećaja sistemske zapostavljenosti, ali i nemoći pred zatvorenim krugom političkih i ekonomskih elita koje odlučuju o sudbini regija prema političkoj podobnosti, a ne prema realnim potrebama građana.
