U povodu obilježavanja 30. godišnjice genocida u Srebrenici, javnost je ponovno svjedočila kontroverznim izjavama srpskih političkih predstavnika, koji su umjesto iskrenog suočavanja s prošlošću, skretali pažnju na druge teme i pokušavali relativizirati priznatu historijsku činjenicu. Ana Brnabić, predsjednica Narodne skupštine Srbije i često označavana kao „Vučićeva miljenica“, izjavila je u jednoj od svojih javnih nastupa za provladinu televiziju Informer da je „genocid ono što se desilo Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj tokom Drugog svjetskog rata“. Ova izjava nije samo pokušaj preusmjeravanja fokusa s tragedije u Srebrenici, nego i jasno izražava namjeru da se umanji značaj i težina genocida koji se dogodio u julu 1995. godine.
Ovakav način diskursa nije novost u srpskoj političkoj praksi, jer je Brnabić poznata po skretanju pažnje na Hrvatsku tokom godišnjica Srebrenice kako bi umanjila kritike na račun srpskih političara i institucija. Na primjer, prije tri godine ona je izjavila da „ne postoji etnički čistija država od Hrvatske u Evropi“, iako statistički podaci jasno pokazuju da su mnoge evropske zemlje etnički homogenije. Ove izjave jasno ilustruju političku strategiju negiranja i relativizacije genocida, što dodatno otežava pomirenje i produbljuje podjele u regiji.
Sličan stav zauzeo je i predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, koji je, iako je uputio saopćenje povodom godišnjice na platformi X (bivši Twitter), poruku uputio na engleskom jeziku. Mnogi analitičari smatraju da je ovaj izbor jezika bio usmjeren na međunarodnu zajednicu, a ne na domaću publiku, jer je njegova poruka bila znatno blaža i pomirljivija nego izjave drugih srpskih zvaničnika. U svom obraćanju, Vučić je napisao:
-
„Danas se navršava trideset godina od strašnog zločina u Srebrenici.“
-
„Prošlost ne možemo promijeniti, ali moramo promijeniti budućnost.“
-
„Još jednom, u ime građana Srbije, izražavam saučešće porodicama bošnjačkih žrtava, uvjeren da se sličan zločin nikada neće ponoviti.“
Ove riječi predstavljaju pokušaj da se, barem na simboličnom nivou, prizna tragedija i izrazi saosjećanje, ali su u ošrom kontrastu sa izjavama poput one Ane Brnabić koje umanjuju težinu genocida i pokušavaju skrenuti pažnju na druge teme.
Podsjetimo, genocid u Srebrenici dogodio se u julu 1995. godine, kada su snage bosanskih Srba pod zapovjedništvom Ratka Mladića sistematski ubile više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Ovo masovno pogubljenje uslijedilo je nakon pada otpora branilaca u takozvanoj zaštićenoj zoni Srebrenice, koja je bila pod međunarodnom zaštitom, što dodatno ističe težinu međunarodne neuspješnosti u sprečavanju tragedije.
Važno je naglasiti da je ovaj zločin Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) jasno okarakterisao kao genocid. Iako pravno priznat, genocid u Srebrenici i dalje izaziva velike tenzije i ostaje bolna rana za preživjele i njihove porodice. Oni svakodnevno osjećaju posljedice negiranja i relativizacije ovog zločina, što umanjuje njihovu patnju i otežava proces pomirenja u cijelom regionu.
Da bismo bolje razumjeli složenost situacije, možemo izdvojiti nekoliko ključnih činjenica i okolnosti:
-
Genocid u Srebrenici je jedan od najozbiljnijih zločina u evropskoj historiji nakon Drugog svjetskog rata, i jasno je definisan kao takav od strane međunarodnih sudova.
-
Politička negacija genocida, naročito od pojedinih zvaničnika u Srbiji, otežava proces suočavanja s prošlošću i podstiče netrpeljivost.
-
Izjave poput one Ane Brnabić, koje skreću pažnju na istorijske događaje iz Drugog svjetskog rata, koriste se kao taktički manevar za umanjenje odgovornosti.
-
Simbolički gestovi, poput saučešća koje je izrazio Vučić, iako važni, nisu dovoljni da bi se prevazišla duboka podjela i bol žrtava.
-
Međunarodna zajednica, kroz pravne institucije i diplomatske inicijative, nastavlja podsjećati na važnost priznanja i pravde kao temelja za dugoročni mir.
Zaključno, trideset godina nakon genocida, pitanje priznanja i odgovornosti ostaje ključno za pomirenje u regionu. Dok istina o Srebrenici ne bude opšteprihvaćena, politički pokušaji da se relativizuje ovaj zločin samo produbljuju podjele i otežavaju izgradnju trajnog mira. Priznavanje boli i pravda za žrtve nisu samo moralna obaveza, već i temelj za budućnost u kojoj slični zločini neće biti mogući. U tom smislu, javne ličnosti i političari imaju posebnu odgovornost da promovišu istinu, poštovanje prema žrtvama i stvaranje društva utemeljenog na pravdi i solidarnosti.