Politički Revizionizam i Istina o Ratu u Bosni i Hercegovini
Kada se uloga politike prelama kroz prizmu historijskog revizionizma, a diplomatski odnosi svedu na verbalne obračune putem medija, jasno je da se ponovo nalazimo na izazovnom Balkanu. Nedavne izjave hrvatskih zvaničnika, posebno ministra odbrane Ivana Anušića i penzionisanog generala Ljube Ćesića Rojsa, izazvale su snažne reakcije u Bosni i Hercegovini. Ova situacija je dodatno zakomplicirana trenutnim procesom podizanja optužnica od strane Tužilaštva BiH protiv nekolicine bivših pripadnika Hrvatske vojske zbog ratnih zločina počinjenih tokom rata u BiH, što ponovno otvara rane iz prošlosti i dovodi do nove polarizacije društva.
Naime, Anušić je, braneći ulogu Hrvatske vojske (HV), iznio tvrdnju da je “Hrvatska vojska oslobodila BiH”, što je izazvalo val kritika i negodovanja. Ova izjava nije samo politička retorika; ona odražava dublje previranje unutar hrvatskog društva, a također i unutar Bosne i Hercegovine. Isticanje takvih narativa može se razumjeti kao pokušaj redefiniranja prošlosti, što je u suprotnosti s istinom koju mnogi građani BiH, uključujući i Hrvate, svjedoče. Naime, uvod u rat, poslije raspada Jugoslavije, donio je razaranje, patnje i gubitke koji su promijenili život i sudbinu mnogih ljudi u ovoj regiji.
Rojs je otišao korak dalje, optuživši Bosnu i Hercegovinu da im “podmeće klipove” dok, kako on tvrdi, pomažu BiH da se integriše u EU i NATO. Ova izjava predstavlja primjer kako se politička retorika može koristiti za izbjegavanje odgovornosti i umanjivanje značaja pravde za žrtve. Takvi komentari ne samo da ignoriraju složenost sukoba u Bosni i Hercegovini, već i pokušavaju da preoblikuju historiju prema vlastitim mjerilima. Uloga Hrvatske vojske u ratu bila je višedimenzionalna i nije se svodila samo na “oslobodilačku” misiju. U završnim vojnim operacijama, poput “Oluje”, HV je imala ključnu ulogu u oslobađanju određenih dijelova BiH od srpskih snaga, ali je istovremeno učestvovala i u sukobima protiv Armije RBiH, posebno u srednjoj Bosni, gdje su zabilježeni teški zločini.
Primjeri poput zločina u Ahmićima i Stupnom Dolu ostaju mračna mrlja na savjesti hrvatske vojne politike tog vremena. Ovi zločini su predmet istraživanja i suđenja i predstavljaju bolnu tačku u odnosima između Hrvata i Bošnjaka. Pokušaji da se HV predstavi isključivo kao oslobodilačka sila, bez priznavanja odgovornosti za počinjene zločine, predstavljaju ozbiljno iskrivljavanje historijske istine. U ratnim sukobima, realnost je često surovija od političkih narativa koje žele predstaviti. Pravda ne poznaje rok trajanja, a žrtve imaju pravo na istinu kakva god ona bila, bez obzira na to koliko vremena prošlo. Ova potreba za istinom je ključna za proces pomirenja i izgradnju povjerenja među narodima u BiH.
U vezi sa tvrdnjama o “podmetanju klipova”, važno je napomenuti da je procesuiranje ratnih zločina obaveza svake države koja teži pravdi i pomirenju. Ako Hrvatska zaista želi da doprinese Bosni i Hercegovini na njenom putu ka EU i NATO-u, trebala bi podržati napore za utvrđivanje istine i odgovornosti, a ne ih smatrati napadom na svoju državu. Razumijevanje činjenice da su ratni zločini počinjeni na svim stranama sukoba ključno je za izgradnju stabilnijeg i pravednijeg društva. Ovakav pristup može doprineti jačanju odnosa i izgradnji povjerenja između naroda koji su pretrpjeli teške posljedice rata.
Završno, istina je često neugodna, ali je ona jedini put ka pravom pomirenju. Umjesto da se upuštamo u historijski revizionizam i političke spinove, potrebno je suočiti se s prošlošću, priznati greške i raditi zajedno na izgradnji bolje budućnosti za sve narode u regionu. Samo kroz otvoreni dijalog i priznavanje historijskih činjenica možemo napredovati ka stabilnijem i pravednijem društvu. Istina o ratu u Bosni i Hercegovini nije samo pitanje nacionalnog identiteta, već i univerzalnih ljudskih prava, koja uključuju pravo na istinu i pravdu za sve žrtve.
