U srcu pitomog sela Brdarići, gdje priroda priča svoje priče kroz miris svježeg zraka i zvukove rijetkih prolaznika, život je proveo Kasim Sablja. Oduvijek je bio čovjek vezan za rodnu grudu, nikada ne pomišljajući da je napusti, čak ni kada su teška vremena prijetila da ga slome.
Kasim je cijeli svoj radni vijek proveo kao domar u seoskoj školi. Svakog jutra, dok su prvi učenici prilazili školskim klupama, on je već bio tu – brižno se pobrinuo da učionice budu tople, hodnici čisti, a dvorište uredno. Djeca su ga voljela, jer ih je uvijek dočekivao sa osmijehom, često im dijeleći savjete poput starog prijatelja.
Nakon što je stekao pravo na penziju, nije želio provoditi dane u dokolici. Okrenuo se poljoprivredi i stočarstvu, nalazeći smisao u radu sa zemljom i životinjama. Danas se brine o jednoj kravi i petnaestak ovaca, što mu, kako sam kaže, pomaže da poboljša kućni budžet i podrži svoju djecu.
„Nikada nisam bio čovjek koji može sjediti besposlen. Ovaj posao me ispunjava, a i lijepo je znati da mogu poslati nešto djeci, pomoći im kad zatreba.“ – priča Kasim dok s ljubavlju gleda svoje imanje.
Život na selu za njega ima posebnu vrijednost. Uživanje u mirnim jutrima, ispijanje kafe na pragu svoje kuće, gledanje kako se sunce probija kroz krošnje voćnjaka – sve su to trenuci zbog kojih nikada nije požalio što je ostao ovdje.
Razlozi zbog kojih je ostao u rodnom kraju
- Ljubav prema prirodi i mirnom životu – Kasim ne može zamisliti da živi u gradu, gdje su ulice pretrpane, a ljudi užurbani.
- Privrženost svojoj zemlji – Cijeli život radio je na njoj i osjeća da bi je napustiti bilo kao izdati vlastite korijene.
- Porodica i tradicija – Brdarići su mjesto gdje je odrastao, gdje su njegovi preci živjeli, i ne želi da to ostane samo uspomena.
- Bliskost sa komšijama – U selu svi znaju sve jedni o drugima. Postoji toplina u tim odnosima koju je teško pronaći u urbanim sredinama.
Ali ono što mu donosi najveću sreću jesu posjete unuka. Kada dođu, dvorište se ispuni dječijom grajom, kuća oživi, a njegov osmijeh postaje veći nego inače. „To su mi najljepši dani. Kad ih vidim kako trče po dvorištu, podsjetim se na svoju mladost i to me ispunjava.“
Iako su mu godine donijele umor, Kasim i dalje svakog dana ustaje sa ciljem da nešto uradi. Neki bi rekli da je život na selu težak, ali on to ne vidi tako. Smatra da svaki čovjek treba da pronađe svoj mir, a on ga je pronašao među svojim ovcama, njivama i uspomenama koje čuva u srcu.
Njegova priča svjedoči o tome da prava sreća ne dolazi iz velikih gradova niti modernih tekovina, već iz jednostavnih radosti – rada, porodice i ljubavi prema zemlji na kojoj si ponikao prenosi hayat
