U svjetlu najnovijih događaja na Zapadnom Balkanu, vojno-politički analitičar Nedžad Ahatović dao je osvrt na niz aktuelnih tema koje odražavaju trenutnu političku i sigurnosnu situaciju u regiji. Njegove izjave, u kontekstu složenih geopolitičkih odnosa, posebno se odnose na povezanost situacije na Balkanu s globalnim dešavanjima poput rata u Ukrajini i angažmana velikih sila u ovom dijelu svijeta.
Jedan od ključnih naglasaka u njegovim izjavama odnosi se na tzv. “6. kolonu”, koncept koji potječe od ruskog ideologa Aleksandra Dugina. Kako objašnjava Ahatović, ovaj termin obuhvata podmitljive birokratske strukture, političke profite i intelektualne krugove koji funkcionišu u korist stranih interesa, naročito ruskih. Prema njegovim riječima, upravo ovakav sistem je prisutan na Balkanu, što otežava implementaciju stabilnih političkih i ekonomskih reformi. Kao primjer navodi se uloga Dragana Čovića, za kojeg Ahatović smatra da je postao simbol ovakvih praksi.
Važan trenutak u vezi sa ovim procesima jeste reakcija američkog ambasadora u BiH koji je, prema riječima analitičara, uvidio kako politika favorizovanja određenih političkih elita vodi u blokade ključnih projekata, poput Južne interkonekcije. Ovaj infrastrukturni projekt, značajan za energetsku stabilnost regije, ilustruje kako se lokalni politički interesi mogu suprotstaviti globalnim strateškim ciljevima.
Dodatno, non-paper koji je nedavno procurio u javnost otkriva moguće rješenje za teritorijalne i političke nesuglasice u regiji. Prema ovom dokumentu, predlaže se niz konkretnih mjera:
- Priznavanje genocida u Srebrenici od strane Srbije.
- Međusobno priznanje Kosova i Srbije.
- Povlačenje političkih pretenzija prema Crnoj Gori.
- Završavanje politike stvaranja “srpskog sveta”.
Prema Ahatoviću, ako bi se ovi prijedlozi implementirali, to bi označilo značajan pomak ka stabilizaciji Balkana pod patronatom SAD-a i NATO-a. Iako je trenutna situacija još uvijek daleko od konkretnih rješenja, ovakvi koraci pokazuju spremnost međunarodne zajednice da se suoči s izazovima u ovom dijelu Evrope.
Međutim, regionalne tenzije i dalje su prisutne. Teroristički napad na Kosovu, uključujući eksploziju na strateški važnom kanalu Ibar–Lepenac, dodatno je pojačao nesigurnost. Kosovske vlasti za ovaj čin optužuju Srbiju, dok s druge strane Beograd negira odgovornost. Ahatović naglašava kako ovakvi događaji predstavljaju ozbiljan izazov za stabilnost regije, posebno u kontekstu ruske uloge na Balkanu.
U pogledu budućnosti, analitičar ostaje pri stavu da će regija doživjeti stabilizaciju samo ako se utjecaj Rusije na Balkanu značajno oslabi. Prema njemu, ključ za mir leži u gubitku ruskog političkog uporišta u BiH i Srbiji. U protivnom, smatra da će rizik od sukoba ostati visok, naročito nakon završetka rata u Ukrajini.
Zaključno, Ahatović ističe važnost strateške promjene američke politike prema Balkanu. Uz jačanje NATO-a i redefinisanje uloge velikih sila u ovom području, stvara se mogućnost za dugoročni mir i saradnju. Ipak, realizacija ovih planova zahtijeva aktivno sudjelovanje svih aktera u regiji i njihovu spremnost da prevaziđu historijske nesuglasice u korist zajedničke budućnosti.
U svojoj analizi, Ahatović ukazuje i na važnost promjene stava međunarodne zajednice prema pojedinim političkim strukturama na Balkanu. Smatra da su dosadašnji pristupi, koji su često podrazumijevali favoriziranje određenih lidera ili političkih elita, dugoročno štetni jer omogućavaju jačanje koruptivnih praksi i blokadu ključnih reformi. Neophodno je, ističe on, da međunarodna zajednica zauzme odlučniji pristup u sankcionisanju onih koji podrivaju demokratiju i stabilnost. Ovo se posebno odnosi na zemlje poput BiH, gdje su unutrašnje podjele i politička stagnacija direktan rezultat nedosljednosti međunarodne politike.
Osim toga, Ahatović naglašava potrebu za jačanjem regionalne saradnje, ne samo u političkom, već i u ekonomskom i sigurnosnom kontekstu. Ističe da bi veća integracija balkanskih država kroz inicijative poput NATO-a ili Evropske unije mogla igrati ključnu ulogu u stabilizaciji regiona. Bez saradnje među susjednim državama i bez jasne podrške međunarodnih aktera, Balkan ostaje ranjiv na utjecaje vanjskih sila poput Rusije, što dugoročno povećava rizik od novih sukoba. Međutim, uz pravilno vođenje i podršku međunarodne zajednice, moguće je otvoriti novo poglavlje mira i prosperiteta za sve narode Zapadnog Balkana.
