Napad Sjedinjenih Američkih Država na iranska nuklearna postrojenja, uključujući podzemni kompleks Fordow, izazvao je niz ozbiljnih reakcija i nagovijestio potencijalnu eskalaciju regionalnih sukoba. Prema riječima američkog predsjednika Donalda Trumpa, napadi su izvedeni kako bi se poslala jasna poruka Iranu – ili će pristati na mir, ili će se suočiti s daljnjim vojnim udarima. S druge strane, Iran je poručio da zadržava pravo na sve moguće mjere samoodbrane, čime su otvorena vrata za nove tenzije i odmazdu.
Reakcije nisu izostale ni na izraelskoj strani – izraelska vojska je izvijestila o ispaljivanju dva vala projektila iz Irana, aktivirajući sirene u Tel Avivu i Jeruzalemu. Odbrambeni sistemi su brzo reagovali u pokušaju presretanja prijetnje, dok je situacija dodatno zakomplikovana razmjenom optužbi i širenjem snimaka udara, što je dodatno raspirilo strahove od šireg regionalnog sukoba.
Vojni analitičar Hamza Višća, komentirajući za “Slobodnu Bosnu”, istakao je kako nije iznenađujuće što je Trump pokrenuo ofanzivu ranije od očekivanog. Prema njegovim riječima, američka administracija već decenijama nosi teret nerešenih odnosa s Teheranom, još od talačke krize 1979. godine, i čini se da je ovo bio trenutak u kojem je odlučeno “uzvratiti udarac”. Višća smatra da je cilj SAD-a, barem privremeno, ostvaren – slanjem jasne i precizne poruke kroz ciljanje ključnih iranskih objekata.
U nastavku svog komentara, Višća je dao i širu analizu:
-
Izvedeni udari su bili pažljivo tempirani, osmišljeni da ne dovedu do otvorenog rata, ali da demonstriraju snagu i odlučnost Washingtona.
-
Ni SAD ni Iran trenutno ne žele sveobuhvatan sukob, iako obje strane zadržavaju pravo na vojnu reakciju.
-
Uloga Izraela ostaje nepredvidiva – premijer Netanyahu je u posljednjih deset dana više puta mijenjao zahtjeve: od uništenja iranskog nuklearnog programa, preko promjene režima, do likvidacije balističkog arsenala.
Ovakva dinamika, prema Višći, djeluje kao pokušaj preusmjeravanja pažnje svjetske javnosti sa aktuelnih dešavanja u Gazi, gdje se govori o sistematskom nasilju nad palestinskim civilima. Izraelski angažman u pogoršanju odnosa između Irana i SAD-a ne može se posmatrati izolovano od unutrašnjih i vanjskih pritisaka na Tel Aviv.
Višća posebno ističe kako se u svjetskoj diplomatiji sve više miješaju pragmatizam i propaganda, te kako je nemoguće tačno predvidjeti budući razvoj događaja. Iran je već pokazao odlučnost i spremnost na vojni odgovor, ali još uvijek nije jasno da li će se odvažiti na šire akcije ili će taktizirati kako bi izbjegao direktnu konfrontaciju sa SAD-om.
Dodaje i da su američki udari došli u trenutku kad su u svijetu sve glasniji pozivi za prekidom sukoba u Palestini, a ovaj potez može se tumačiti i kao pokušaj da se diskurs prebaci na “prijetnju Irana”, umjesto na svakodnevne tragedije koje se odvijaju na okupiranim teritorijama.
Višća zaključuje da će se mnogo toga odlučivati u narednim danima, a svijet će s pažnjom pratiti:
-
da li će Iran odgovoriti direktno SAD-u ili nastaviti putem indirektnih udara preko saveznika,
-
kako će međunarodne sile, uključujući Rusiju, Kinu i Evropsku uniju, reagirati na ovaj potez,
-
hoće li Ujedinjene nacije pokušati ponovo pokrenuti diplomatske kanale za smirivanje situacije.
Ostaje da se vidi hoće li ovaj val nasilja prerasti u novi rat velikih razmjera, ili će razum ipak nadjačati impulse moći. Geopolitička kriza koja uključuje SAD, Iran i Izrael otvara prostor za novu ravnotežu straha na Bliskom istoku, čiji će ishod zavisiti od odluka donesenih iza zatvorenih vrata svjetskih sila.
Ovaj američki udar na iranska nuklearna postrojenja predstavlja vrhunac dugogodišnje tenzije između SAD-a i Irana, koja je duboko ukorijenjena u historijskim događajima od islamske revolucije 1979. godine i talačke krize. Višegodišnje sankcije, diplomatske blokade i povremeni vojne incidente nisu uspjeli riješiti ključni problem – iranski nuklearni program i njegova potencijalna militarizacija. Sada je, po ocjeni američke administracije, došlo vrijeme da se situacija riješi na drugi način, upotrebom vojne sile kao ultimativnog instrumenta pritiska. Međutim, ova taktika nosi sa sobom značajne rizike. Eskalacija sukoba mogla bi dovesti do destabilizacije cijelog Bliskog istoka, gdje su već prisutne brojne vojne i političke krize. Zatvaranje Ormuskog moreuza, glavne morske arterije za izvoz nafte, bi imalo ozbiljne ekonomske posljedice ne samo za region već i globalno, što dodatno komplikuje geopolitičku situaciju.
Uz to, ovaj sukob nije samo bilateralni problem između SAD-a i Irana. U njega su duboko uključeni saveznici poput Izraela, Saudijske Arabije i drugih zemalja Zaljeva, koje iranski nuklearni program vide kao direktnu prijetnju svojoj sigurnosti. Sa druge strane, Rusija i Kina, kao globalni akteri, pomno prate situaciju i već iskazuju različite diplomatske stavove, što dodatno otežava pronalaženje diplomatskog rješenja. U ovom složenom mrežnom odnosu, svaki potez može imati nepredvidive posljedice, a regionalni sukob može prerasti u širu međunarodnu krizu. Stoga je od ključne važnosti da sve strane pokažu oprez i nastoje kroz dijalog i diplomatske kanale spriječiti dalju eskalaciju. Ipak, trenutna retorika i vojne aktivnosti ukazuju da je put do trajnog mira i dalje vrlo dug i neizvjestan, te da će budućnost Bliskog istoka, kao i međunarodna sigurnost, u velikoj mjeri zavisiti od mudrosti i opreza vodećih svjetskih sila.
