U 2024. godini, kada bi se očekivalo da su osnovna radnička prava već odavno riješena, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine donijela je odluku o izdvajanju skoro 5 miliona KM za uvezivanje radnog staža. Ovaj potez, koji na prvi pogled djeluje kao značajan korak ka zaštiti prava radnika, pokazuje se kao još jedna od onih odluka koje su ispunjene birokratskim izazovima i podjelama.
Od ukupnog iznosa, radnici u javnim preduzećima su dobili 2,5 miliona KM, dok su oni zaposleni u privatnim firmama morali zadovoljiti s nešto skromnijih 2,2 miliona KM. Iako se ovo čini kao mali, ali pozitivan pomak, stvarnost je mnogo složenija. Grant sredstva koja su osigurana kroz Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije predstavljaju navodni spas za radnike koji su decenijama radili, a sada se suočavaju s neizvjesnošću kada je riječ o njihovom pravu na penziju.
Međutim, ostvarivanje prava na penziju nije jednostavan proces. Radnici, osim što moraju ispunjavati sve potrebne uvjete, također ovise o sreći svojih preduzeća koja moraju dobiti odobrenje za ta sredstva. U Bosni i Hercegovini, penzija se ne zaslužuje samo dugogodišnjim radom već i “milošću” ministarstava, koja povremeno raspisuju Javne pozive kada to procijene potrebnim.
Ministar energije, rudarstva i industrije, Vedran Lakić, s ponosom je izjavio kako “neće dozvoliti da se radnicima uskraćuju njihova prava”. Ipak, ova izjava dolazi u kontekstu decenija tokom kojih su radnici bili prepušteni sami sebi, bez odgovarajuće zaštite svojih prava. Lakić je dalje naglasio da je Vlada FBiH za ovu godinu uspjela izdvojiti sredstva koja će omogućiti radnicima da odu u zasluženu penziju. No, pitanje ostaje – koliko su ove “postepene mjere” Vlade zaista uspješne, s obzirom na to da se problem neplaćenih doprinosa vuče već desetljećima?
Radnici sada konačno mogu gajiti nadu da će ostvariti pravo na penziju, iako su prethodne godine bile obilježene neizvjesnošću i neplaćenim doprinosima. Možda će sljedeći korak biti da se osigura redovna isplata plaća – ali, kao što se čini, ne treba žuriti; sve dolazi u svoje vrijeme. Ova situacija ostavlja gorak okus jer pokazuje koliko je još uvijek potrebno rada i truda da bi se osigurala osnovna prava radnika, koja bi u 2024. godini trebala biti zagarantovana, a ne pitanje sreće i birokratskih procesa.
