Šejh el-Kahtani je ispričao jednu nevjerovatnu i zastrašujuću priču koja se dogodila prilikom pokopa jednog umrlog čovjeka. Jednog dana, nakon što su završili s pokopom jednog preminulog, ljudi su pozvali šejha da im pomogne s još jednim ukopom, jer nisu bili iskusni u tome. Ušao je u kabur s još dvojicom ljudi kako bi položili umrlog u kabur i okrenuli ga prema kibli.
Nakon što su odvezali kefine, primijetili su da se glava umrlog okrenula u stranu, umjesto da ostane usmjerena prema kibli. Šejh je pokušao ponovno okrenuti glavu umrlog prema kibli, ali tada su se njegove oči otvorile, a gusta krv je potekla iz nosa. Još nekoliko ljudi je svjedočilo ovom događaju, što je izazvalo veliku paniku. Šejh el-Kahtani je bio prestravljen i pobjegao je iz mezara, dok su ostali ljudi u strahu nabrzinu zakopali umrlog i napustili mezarje.
Ova traumatična iskustva su ga duboko potresla i nije mogao zaboraviti taj događaj. Šejh je čak nekoliko puta sanjao tog umrlog čovjeka, što ga je dodatno uznemirilo. Da bi pronašao duševni mir, odlučio je otići na umru i boraviti u Meki dvije sedmice. Tek tada je uspio pronaći unutrašnji mir i smirenje.
Ova priča nam pruža uvid u nepredvidive i neobične događaje koji se mogu dogoditi tokom obreda sahrane. Također, ukazuje na važnost vjere i duhovnog smirenja koje ljudi traže nakon suočavanja s neobjašnjivim i zastrašujućim situacijama. Šejh el-Kahtani je kroz ovaj događaj iskusio strah i nemir, ali je na kraju pronašao mir kroz svoju vjeru i duhovno putovanje u Meki.
Kroz ovu priču, možemo vidjeti kako se ljudi suočavaju s nepoznatim i natprirodnim događajima, te kako vjera i duhovnost igraju ključnu ulogu u njihovom pronalaženju unutrašnjeg mira. Šejhova priča nas podsjeća na važnost duhovnog smirenja i vjere, posebno u teškim i neobjašnjivim trenucima. Ova priča također može poslužiti kao pouka svima nama da, bez obzira na strah i nesigurnost, uvijek tražimo mir i snagu kroz našu vjeru i duhovne prakse.
