Danas se prisjećamo strašnih događaja koji su se desili prije gotovo tri decenije u Srebrenici, kada je preko 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka brutalno ubijeno. Kao narod, moramo izvući pouke iz tog genocida i shvatiti koliko je pogubno kada svojim djelima i novcem podržavamo one koji su nas uništavali.
Faraonov primjer: pouka za današnje vrijeme
Faraon je bio tiranin i agresor prema onima koji su imali Poslanika i koji su trebali biti pravovjerni. Ubija im muškarce, ostavlja žene. Poznato? Sveti im se samo zato što vjeruju u Jednog, Silnog i Moćnog, samo zato što imaju muslimanska imena i sunete se. Poznato?
Musa a.s. narodu nudi da uđu u Svetu zemlju kako bi bili spašeni. Ali oni očekuju da će se Bog i Musa boriti za njih dok oni sjede. Razočaraju se kad vide da nisu u zaštićenoj zoni i da Svijet ne zanima šta će biti s njima. Poznato? Kao opomena dolazi 40 godina lutanja i traženja sebe. Tu smo sada na raskrsnici.
Musa a.s. za to vrijeme odgaja novu generaciju. Generaciju kojoj je biblioteka preča od kladionice, rad od dangube, džamija od kafane. Sa vjerom u Allaha, poštivanjem autoriteta i jedinstvom, prelaze preko mora. Faraon ih nije stigao! Pitanje je sada: koliko je nama prošlo od onih 40 godina i hoće li nas stići Faraon, ili će se silnik istopiti i utopiti kad dođemo pred more iskušenja i kažemo: Gospodar naš je sa nama?!
Sjećanje na Srebrenicu
Došle su u Tuzlu u hiljadama. Umorne, gladne, prljave. Svaka je imala užas smrti u očima. „Vidjela sam ih, gledala sam ih kako kleče pokraj ceste, s rukama iznad glave. Vidjela sam svog sina, prepoznala sam njegove ruke“, govorila je u šoku žena od pedesetak godina, zatvorena u maramu svezanu na glavi. Druga, mlađa, šutjela je, praznog pogleda. Njoj su Srbi nabili maramu u usta i silovali je, grupno, pred ostalim ženama u sobi.
Dva dana poslije kampom za izbjeglice podignutim na brzinu u samo se jutro pronijela vijest da se jedna žena objesila. Uspjela je prohodati osamdesetak kilometara od Srebrenice do Tuzle pokušavajući se spasiti, i kada je stigla u Tuzlu, na sigurno područje, okončala je svoj život. Objesila se u šumarku, na nekoj ne previsokoj grani, njeno se tijelo moglo vidjeti prilazeći mladim stablima. Nosila je bijelu suknju i crvenu vestu. Ferida Osmanović, jer tako se zvala, imala je 31 godinu. Njen suprug, Selman, imao je trideset i sedam i jedan je od onih koji su klečali pokraj ceste čekajući da ga smakne neki od vojnika Republike Srpske.
Ratko Mladić i njegovi zločini
UN je tijekom cijelog rata bio prisutan u Bosni i Hercegovini, njegova je zadaća bila pokušati držati ratne neprijatelje razdvojene, a područje Srebrenice bilo je dodatno osiguravano iz zraka. Kada su Srbi ušli u Srebrenicu, civili su pobjegli u nizozemsku bazu, nadajući se da su tamo sigurni. Nizozemski su ih vojnici predali vojnicima Ratka Mladića, vjerujući da on neće napraviti ono što je napravio – hladno je naredio da ih sve pobiju. Na pedeset i šesti rođendan Ljubiše Beare, strijeljano je u Orahovcu od hiljadu i petsto do dvije hiljade i petsto ljudi. Ratko Mladić, vojni zapovjednik bosanskih Srba, osuđen je na doživotni zatvor.
Podrška neprijateljima: opasnost za naš narod
Faraon je bio silnik i agresor nad onima koji imaju Poslanika i koji bi trebali biti pravovjerni. Ubija im muškarce, ostavlja žene. Sveti im se samo jer vjeruju u Jednog, Silnog i Moćnog. Samo jer imaju muslimanska imena i sunete se.
Kao narod, moramo shvatiti da je podržavanje naših neprijatelja svojim novcem i djelima pogubno. Ne smijemo zaboraviti žrtve i njihove porodice. Moramo se zalagati za pravdu i mir, te podržavati jedni druge u zajednici, a ne one koji su nas uništavali. Kao muslimani, moramo se vratiti našim vrijednostima, vjeri i jedinstvu kako bismo izgradili bolju budućnost za sebe i svoje potomke.
Molimo Allaha, dž.š., da nas uputi na pravi put i pomogne nam da budemo jaki u svojoj vjeri i zajedništvu. Amin.
pressmediabih
