Tog dana sam se pripremala da napustim kuću i odem u park, jer nisam izlazila već nekoliko dana. Kada sam stala pred ogledalo da stavim mahramu, primijetila sam nešto neobično. Umjesto da vidim cijelo lice, mogla sam vidjeti samo njegove dijelove. Odmah sam shvatila o čemu se radi – bio je to problem s kojim se suočavam od najranijeg djetinjstva, povezan sa sihrom i džinnima. Prvo gubim sposobnost jasnog vida, potom vidim intenzivno svjetlo, a onda dolazi neizdrživa glavobolja. Ti dani su najteži u mom životu, jer bol koju tada osjećam je neopisiva. Glavobolje su toliko strašne da me doslovno zarobe u kući na tri dana. U tim trenucima, jedina utjeha mi je saznanje da Allah, s.v.t., sve vidi i zna kroz šta prolazim.
Težak teret tog dana natjerao me da sjednem na pod i pustim učenje Kur’ana. Kada slušam Kur’an, vid mi se postepeno vraća i svijet postaje jasniji. Međutim, osjećala sam se kao da me nešto steže sa svih strana. Jednu ruku nisam mogla osjetiti, i sveukupno, dan je bio užasan. Najbolniji trenutak bio je kada je moje dijete ušlo u sobu i upitalo me: “Mama, jesi li spremna da idemo?” Nisam mogla ni vidjeti njegovo lice. Pomislila sam: “Kako da mu opet kažem da ne idemo nigdje?” Iako je bilo u nadi, dijete je svakih nekoliko minuta ulazilo da provjeri jesam li se spremila.
Bila sam izgubljena – nisam znala da li da plačem ili da nastavim učiti Kur’an. Glavobolja je bila strašna i teško se sjećam svega što se tog dana desilo. Znam samo da sam klanjala i pokušala uputiti dovu Allahu, ali tada su suze navrle na moje obraze. Pitala sam se koju dovu da uputim ovog puta? Za što da molim, kada je moja želja uvijek ista? Da li će ikada doći kraj ovom bolu, ovom sihru koji se stalno obnavlja? Što se više borim, sve mi je teže. O Allahu, šta sada da učim, koju dovu, koju suru? Šta da slušam iz Kur’ana da mi bude lakše?
O Allahu, hoće li muslimani ikada pronaći lijek za ovaj grozni sihr? U Kur’anu piše da sihirbazi neće uspjeti, pa zašto onda toliko muslimana pati od sihra? Zašto nam ne pošalješ dovu koja će trajno uništiti sihr? Zašto nam ne pokažeš način kako da se zauvijek zaštitimo? I tada sam se zastidjela pred Allahom, jer sam shvatila da je ovo moje iskušenje. Moja zadnja dova bila je: “O Allahu, pomozi muslimanima u Siriji, pomozi svim mojim muslimanima koji pate od sihra, pa i meni!” Potom sam obrisala suze, osjećajući stid što sam postavila pitanja na koja već znam odgovore.
Te noći, ležala sam u krevetu i mislila: “Nikada neću zaspati od ove boli. Ništa ne može ublažiti bol…” Ali onda sam se sjetila Allaha, s.v.t., ali sam odlučila da Ga neću moliti da mi pomogne – neka boli. Tada sam čula glas džinna koji me muči cijeli život: “Boljet će te glava cijelu noć, da znaš.” Rastužila sam se i šutjela jer sam znala da govori istinu.
Dok sam tako ležala, osjetila sam prisustvo velikog, prelijepog cvijeta na desnoj strani plafona. Cvijet se okretao i lebdeo u zraku, a mene je obuzeo osjećaj ljepote i mira. Osjećala sam kao da mi cvijet poručuje: “Za svaku bol koju osjećaš, dobit ćeš cvijet u Džennetu.” Na to sam rekla: “Za bol kao što je ova, prije vrt nego samo cvijet.”
Kako sam nastavila gledati, shvatila sam da ne sanjam, ali sve je izgledalo nestvarno. Vidjela sam se u beskrajnom vrtu crvenih tulipana, osjećajući da je to mjesto moje, zasluženo. Kada sam stala i pogledala oko sebe, shvatila sam da bol ovdje ne postoji, i osjećala sam se potpuno slobodno. Cvijet je bio znak Allahove milosti, znak da postoji nešto prelijepo nakon sve ove patnje.
Kad sam se vratila u stvarni svijet, sve je izgledalo tamno i sumorno. Ovaj svijet je samo test, jedva čekam da prođe. Ono što sam vidjela u toj viziji ne može se ni porediti s ovim svijetom. Naučila sam da se moj Džennet gradi dok sam ovdje na dunjaluku, i svaki čin ibadeta, svaka dova, pridonosi njegovom oblikovanju.
Molim Allaha da nam svima podari snagu, očisti nas od grijeha, i primi nas u Svoj najljepši Džennet. Amin!
