Moj mali brat je mnogo volio jagode. Kad god bi babo došao kući s kutijom ispunjenom voćem, slatki miris bi se širio kroz kuću, pa bi moj mali brat odmah dotrčao. Njegove noge bi se hitrlo uspele preko stepenica i prvi bi stigao do stola za ručavanje, gdje je babo odložio kutiju s voćem. „Babo, mogu li dobiti malo jagoda?“, čeznutljivo bi upitao dječak, pogleda usmjerenog ka kutiji dok je otac skidao poklopac. Babo bi se nasmijao i pomilovao sina po glavi, rekavši: “Može, ali nakon što klanjamo.“ Iako je imao samo pet godina, moj brat bi požurio da se pripremi za namaz i nestrpljivo bi čekao ostale ukućane da mu se pridruže u dnevnoj sobi. Međutim, kada u kuhinji nije bilo jagoda, brat se nije toliko žurio da obavi namaz. Tog ramazana, roditelji odlučiše da podstaknu mog brata da klanja teraviju s našom porodicom, ali je on uvijek nalazio neki izgovor, ili je bio ‘previše umoran’. Jedne noći, otac mu reče: „Ukoliko budeš klanjao s nama, moći ćeš kasnije jesti jagode.“ To je bilo to. Moj mali brat je te noći stajao u saffu s starijom braćom, i nismo od njega čuli ni glasa sve dok nismo predali selam na kraju namaza. Ali nismo još ni ustali s sedžade, a on je već pitao oca: „Babo, mogu li sad dobiti jagoda?“
Tako nam je protekla svaka noć ramazana. Prije početka teravije jedne noći, moj brat je došao do oca i rekao „Babo, hoćemo li večeras klanjati namaz s jagodama?“ Teravih-namaz je nazvao „namaz s jagodama“, što je izmamilo osmijeh na licima roditelja i nas, njegovih sestara i braće. Kako smo se približavali posljednjim danima mjeseca ramazana, moj brat je često bio prvi koji je bio spreman za klanjanje teravije. Uvijek bi željno pitao: „Hoćemo li večeras klanjati ‘namaz s jagodama’?“ Iako je bilo simpatično vidjeti njegovu želju da nakon namaza dobije jagode, često sam se pitala šta će se desiti kad jednom ne bude jagoda?
To se zbilja i desilo jedne večeri, a i moj brat je to znao. Noćas nema jagoda. Bojala sam se da neće htjeti klanjati s nama, iako ga naši roditelji naravno ne bi na to ni tjerali. Međutim, ubrzo nakon što je porodica klanjala jaciju, moj brat uđe u dnevnu sobu. Na opće iznenađenje, upitao je s velikom željom: „Babo, hoćemo li večeras klanjati ‘namaz s jagodama’?“ Na očevom licu se vidjelo ugodno iznenađenje, jer je shvatio da je moj mali brat zavolio teravih-namaz, i nije mu više bilo bitno hoće li dobiti jagode ili ne. Otac se nasmiješio i rekao: „Da, hoćemo klanjati.“Nakon završetka namaza, krišom sam pogledala bracu, i na njegovom sam licu vidjela izraz zadovoljstva. Osjetila sam toplinu oko srca…
Mom bratu je slast namaza postala ugodnija od slatkoće ukusnih jagoda.
Od tog dana, prošlo je više od dvadeset godina, ali i dalje se sjećam tih ramazanskih dana; i ne mogu da se ne nasmiješim kad se sjetim ‘namaza s jagodama’. Danas sam zahvalna Allahu jer mi je dopustio da svjedočim kako je u srcu jednog djeteta procvjetala ljubav prema namazu. Kao roditelj, razumijem duboku lekciju koju su moji roditelji prenijeli na mog brata i svu njihovu djecu. Ako želimo da u dječijim srcima posadimo ljubav prema onome što Allah voli, onda moramo kao mi kao roditelji voljeti ono što Allah voli. Tu ljubav trebamo povezati s nečim ‘slatkim’ i ugodnim, što će naša djeca moći kasnije povezati s divnim ibadetima poput namaza i posta.To ne znači da se ljubav prema islamu treba prenijeti samo u obliku jagoda kao nagrade ili nekog drugog slatkiša. Ponekad je dovoljan osmijeh, lijepa riječi i da se dijete pomiluje i poljubai kada nastupi vrijeme namaza. Djeca moraju vidjeti kako su roditelji sretni i zadovoljni kada žele da obave neki ibadet. Što se tiče mene, kad god klanjam teravih-namaz, prisjetim se riječi mog brata: „Babo, hoćemo li večeras klanjati ‘namaz s jagodama’?“ Prisjetim se očevog osmijeha, i njegovih riječi, dok miluje mog brata po kosi: „Da, hoćemo klanjati.“
Autor: Ummu Zakkiyah
Izvor: www.onislam.net
Za N-um preveo i obradio: Nedim Botić
