U političkom magazinu „Mreža“ koji emituje Federalna televizija (FTV), prikazan je prilog o državljanima Bosne i Hercegovine koji učestvuju u sukobima u Ukrajini. Iako je tema bila značajna i aktualna, emisija je izazvala veliku kontroverzu zbog gostovanja Božidara Spasića, predstavljenog kao „vojni analitičar iz Srbije“. Njegovo pojavljivanje na javnom servisu izazvalo je burne reakcije u javnosti, jer je riječ o osobi koja je pravosnažno osuđena na doživotni zatvor zbog naručivanja političkog ubistva.
U uvodu priloga Spasić je govorio o potencijalnoj opasnosti koju predstavljaju borci povratnici sa stranih ratišta, tvrdeći da se među njima mogu nalaziti osobe koje su „vrbovane da izazovu probleme u svojim zemljama“. Njegova izjava da su „to tempirane bombe unutar naših prostora“ trebala je djelovati kao stručna analiza, ali je umjesto toga izazvala zgražavanje zbog činjenice da takve ocjene iznosi čovjek s mračnom prošlošću.
Da bi se razumjela težina ovog slučaja, potrebno je pojasniti ko je zapravo Božidar Spasić. Riječ je o bivšem inspektoru Službe državne bezbjednosti (SDB) bivše Jugoslavije, službe koja je bila poznata po tajnim operacijama, političkim progonima i atentatima. Spasić je devedesetih godina bio šef tima za specijalne operacije, a njegovo ime je povezano s nizom likvidacija protivnika režima Slobodana Miloševića. Najteža optužba protiv njega odnosi se na ubistvo kosovskog političkog aktiviste Envera Hadrija, koje se dogodilo 1990. godine u Briselu.
Prema presudi belgijskog suda, Hadri je ubijen dok je sjedio u automobilu na semaforu. Napadači su ispalili više hitaca i odmah pobjegli. Nakon višegodišnje istrage, belgijsko tužilaštvo utvrdilo je da su zločin izvršili Veselin Vukotić i Andrija Drašković, dvojica poznatih beogradskih kriminalaca, po nalogu Božidara Spasića. U to vrijeme Spasić je, prema dokazima, komandovao specijalnim operativnim timom u okviru SDB-a. Belgijsko pravosuđe je 2023. godine potvrdilo presudu i izreklo mu doživotnu kaznu zatvora, ali Srbija do danas nije postupila po međunarodnim zahtjevima za izručenje.
Istraga je pokazala da je Spasić preko inspektora Miroslava Bižića stupio u kontakt s kriminalnim grupama i poslao ih u Belgiju s ciljem da izvedu atentat. Bižić je kasnije, 1990. godine, svjedočio pred sudom u Beogradu, navodeći detalje o akciji, a šest godina kasnije ubijen je u nerazjašnjenim okolnostima. Njegovo svjedočenje postalo je ključni dokaz u belgijskom postupku.
Dodatni trag predstavljala je Spasićeva autobiografska knjiga „Lasica koja govori“, objavljena 2000. godine. U njoj autor otvoreno priznaje da je organizovao „kontraakciju“ s ciljem, kako tvrdi, „sprečavanja atentata na predsjednika Miloševića“. Sam Spasić u knjizi piše: „Sprečavanje atentata stavio sam kao prioritet, a kontraakciju koju sam izveo nazvao sam ‘Lasica koja govori’.“ Ovaj otvoreni opis u vlastitom djelu kasnije je iskorišten kao dokaz njegovog priznanja u međunarodnim postupcima.
Zbog svega toga, njegovo pojavljivanje na javnom emiteru Bosne i Hercegovine izazvalo je brojne kritike. Javnost se pitala kako je moguće da državna televizija ugosti osobu osuđenu za političko ubistvo, i to pod titulom „analitičara“. Ovaj slučaj otvorio je pitanje odgovornosti uredništva FTV-a, kao i propusta u provjeri gostiju i njihovih biografija prije nastupa u emisijama.
Nekoliko važnih činjenica dodatno pojašnjava težinu situacije:
- Spasić nije obični sagovornik, već osuđeni organizator atentata s međunarodnim nalogom za hapšenje;
- Belgija je više puta zahtijevala njegovo izručenje, ali Srbija to odbija, čime se narušavaju odnosi s Evropskom unijom;
- Njegova prošlost povezuje ga s formiranjem kriminalnih struktura, uključujući i Željka Ražnatovića Arkana, kojeg je, prema vlastitim tvrdnjama, upravo Spasić „regrutovao“ i „oblikovao“ kao operativca SDB-a.
U tom kontekstu, njegovo pojavljivanje u programu FTV-a mnogi su doživjeli kao veliku sramotu za javni servis, čija bi misija trebala biti objektivno i etičko informisanje. Kritičari su istakli da je emisija na taj način dala prostor osobi odgovornoj za političko nasilje i ratne zločine, čime se urušava povjerenje građana u profesionalne standarde novinarstva.
Dok se iz FTV-a nisu oglasili povodom skandala, javnost je jasno poručila da se moralne i profesionalne granice moraju poštovati. Za mnoge, činjenica da se neko poput Spasića može pojaviti u programu javnog emitera u Bosni i Hercegovini predstavlja duboko poniženje za žrtve i porodice ubijenih tokom režima Miloševića.
Zaključno, ovaj incident je pokazao da neodgovorno novinarstvo može imati ozbiljne posljedice po ugled institucija. Umjesto da doprinese razumijevanju složenih međunarodnih pitanja, emisija „Mreža“ izazvala je skandal i ogorčenje javnosti, otvarajući pitanje etike, nadzora i odgovornosti u medijskom prostoru BiH. Gostovanje Božidara Spasića ostaje upozorenje da zaborav prošlosti i normalizacija zločina vode ka gubitku profesionalnog integriteta, ali i moralnog kompasa društva.
