Islamski učenjaci nude nekoliko razloga i mudrosti za odluku Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., da ne uči ezan. Jedan od razloga koji se navodi jeste taj da bi, ukoliko bi Poslanik, s.a.v.s., proučio ezan, svi oni koji se nisu odazvali na taj ezan bili smatrani kao da su napustili vjeru, jer nisu odgovorili na poziv Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Takođe, neki učenjaci ističu da je Poslanik, s.a.v.s., bio daija (propovjednik) i nije primjereno da svjedoči samome sebi. Drugi razlog je što se u ezanu spominju riječi: “Ešhedu enne Muhammeden resulullah” (Svjedočim da je Muhammed Allahov Poslanik), pa zbog toga nije propisano da on sam uči ezan. Međutim, ovaj stav nije u potpunosti prihvaćen jer je Allahov Poslanik, s.a.v.s., tokom svojih hutbi izgovarao šehadet.
Postoji i mišljenje da je ezan u snu vidio drugi čovjek, a ne Poslanik, s.a.v.s., te je stoga on povjerio drugima da uče ezan. Izuddin b. Abdusselam je objasnio: “Poslanik, s.a.v.s., nije učio ezan jer je njegova praksa bila da sve što radi, radi trajno. Zbog zauzetosti dostavljanjem poslanice, nije mogao posvetiti vrijeme za učenje ezana. Zbog toga je Omer, r.a., rekao: ‘Da nisam halifa, učio bih ezan.’”
Imam eš-Ševkani u svom djelu Nejlu-l-evtar tvrdi da činjenica što Poslanik, s.a.v.s., i pravedni halife nakon njega nisu učili ezan, nego su bili imami, pokazuje da je imamet važniji od učenja ezana.
‘Aiša, r.a., spominje da je Poslanik, s.a.v.s., imao tri muezzina: Bilala, Ibn ummi Mektuma, koji je bio slijep, i Ebu Mahzurea. Bilal, r.a., je najčešće bio mujezin noću, dok su preostala dvojica učila ezan u drugim namaskim vremenima.
Prema Ibn Kajjimu, u svom djelu Zadu-l-me’ad, Vjerovjesnik, s.a.v.s., imao je četiri muezzina. U Medini su bili Bilal i ‘Amr b. ummi Mektum, r.a. U Kubbau je muezzin bio Sa’d el-Kurez, štićenik ‘Ammara b. Jasira, r.a., dok je u Mekki bio Ebu Mahzure, čije je pravo ime bilo Evs b. Mugire el-Džemhi, r.a.
Dakle, razlozi zašto Poslanik, s.a.v.s., nije učio ezan su višestruki i uključuju vjerske, praktične i društvene aspekte. Poslanikova zauzetost širenjem poslanice i njegovo mjesto kao vođe zajednice opravdavaju povjeravanje ezana drugim osobama, što pokazuje važnost timskog rada i podjele dužnosti unutar islamske zajednice.
